TUGA VEĆA OD KOZARE: Hrvatski vojnici su Gordanu ubili sa dva maloletna sina
Tog 18. septembra 1995. godine Dragutin Vukojević, četrdesetpetogodišnji skretničar vozova iz Dobrljina, bio je zabrinut više nego obično.
Već drugi dan na položaj njegove jedinice Šestog bataljona Prve novigradske brigade Vojske Republike Srpske i na cijelom, desetinama kilometara širokom frontu, trajala je snažna muslimanska ofanziva.
Tog 18. septembra 1995. godine Dragutin Vukojević, četrdesetpetogodišnji skretničar vozova iz Dobrljina, bio je zabrinut više nego obično. Već drugi dan na položaj njegove jedinice Šestog bataljona Prve novigradske brigade Vojske Republike Srpske i na cijelom, desetinama kilometara širokom frontu, trajala je snažna muslimanska ofanziva.
Bilo je jasno da udruženi srpski neprijatelji nisu zadovoljni time što su u proteklih deset dana okupirali više od polovine Bosanske krajine, između ostalog i sedam srpskih gradova. Muslimani, Hrvati i njihovi pokrovitelji iz NATO-pakta nastojali su da maksimalno iskoriste konfuziju i bježaniju koja je zahvatila najveći dio jedinica VRS na krajiškom ratištu, kao i muklo ćutanje zvaničnog Beograda, i nastave svoj prodor prema istoku. Ako to okolnosti dozvole, sve do Prijedora i Banja Luke. Ali prije toga morali su da zauzmu Novi Grad, da slome otpor Dragutina i njegovih saboraca na njihovoj rodnoj gori Novskoj planini.
Iako je kao i njegovi drugovi bio očajan zbog crnih vijesti sa ostalih frontova u Bosni i Hercegovini, koje su sustizale jedne drugu, i sve potišteniji zbog smrti koja se odomaćila u njihovim redovima i skoro svakodnevno uzimala svoj krvavi danak, Dragutina je donekle umirivalo saznanje da su mu supruga Gordana i njihova dva sinčića, Miloš i Danijel, na sigurnom. Dobio je poruku da su njih troje, iz njihovog stana u Dobrljinu, prije nekoliko dana otišli u Jošavu, kod Gordaninih roditelja. Na bezbjedno odstojanje od poprišta borbi sa muslimanima, ali i Une, prijeteće granice prema zloslutno mirnim Hrvatima. Da rat nije krenuo ovim tokom, te jeseni Miloš, koji je imao 16 godina, pošao bi u treći razred elektromašinske škole, asedam godina mlađi Danijel u četvrti razred osnovne škole.
Kada je oko deset sati iz pravca Novog Grada, daleko iza njihovog položaja, počela da dopire učestala grmljavina topova i višecjevnih bacača raketa, Dragutina je oštar bol presjekao ispod rebarnog luka. A ionako suvo i nevidljivim knedlama ispunjeno grlo steglo se još više. Dogodilo se ono čega su se on i njegovi drugovi najviše pribojavali. Hrvati su njihov grad napali i iz Hrvatske, od koje ga je dijelilo samo usko korito Une.
U gradu je ostalo samo žensko, staro i nejako. I nešto muškaraca, ali malo, premalo da bi spriječili hrvatske jedinice da pređu tananu prepreku. Tim prije što je Tuđman te jeseni u ratne pohode protiv Krajišnika slao samo svoje najbolje brigade. Brinuo se da li će njegova majka Jevrosima, koja je ostala sama u njihovoj porodičnoj kući u Ravnicama, uspjeti da se na vrijeme skloni od napadača. Valjda neće doživjeti sudbinu svojih brojnih komšija koje su ustaše poklale u prošlom ratu. I rođenog brata Miloša, Dragutinovog ujaka, koji je 1943. godine zauvjek nestao na Grmeču. Upravo u znak sjećanja na ujaka, on je svom prvom sinu dao njegovo ime.
Zbog straha da će mu majka stradati, osjetio je još veću zahvalnost prema Bogu i sudbini zato što je Gordana otišla u Jošavu. Tamo je ipak sigurnije nego u Dobrljinu. Ako Hrvati zauzmu Novi, imaće dovoljno vremena da pobjegnu prema Prijedoru. Samo neka su oni živi i zdravi, pa šta bude. A daće dobri Bog pa će i on preživjeti i kada se sve ovo zlo završi ponovo biti sa svojim sinovima. Pri pomisli na taj susret, na njihovu radost kad ga ugledaju i potrče mu u zagrljaj, ruke su mu još jače stegle pušku i on je, pobjeđujući malodušnost koja ga je bila obhrvala, nastavio da puca.
U to vrijeme na prilazima Novom Gradu odvijala se prava drama. Pripadnici Prve gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi“, koji su pod okriljem prethodne noći na više mjesta u čamcima uspješno prešli Unu, su žurili da osiguraju mostobran i što dublje prodru na srpsku teritoriju. Malobrojni srpski branioci, prikupljeni na brzinu, s koca i konopca, junački su branili svaku stopu ispred svog grada, ali neprijatelj je bio višestruko nadmoćniji. Pad Novog, na koji je tog dana palo 2.000 granata i čije stanovništvo je zahvatila razumljiva panika, pa je bježalo prema Blagaju i Prijedoru, postao je pitanje sata.
Nemajući pojma šta se događa, Gordana, koja je prije rata radila u tekstilnoj industriji ''Sana'', zajedno sa sinovima pošla je tog jutra nazad u Dobrljin. Pješke su stigli do ceste u Grdanovcima, gdje ih je u svoj automobil primio Božo Maksimović iz Prijedora. U automobilu se nalazio i njegov maloljetni sin Dražen. Zauvjek će ostati nejasno kako po ljudima koje su sretali, koji su već bili u bjekstvu, nisu naslutili da idu u susret smrti, kako se niko od tih ljudi nije sjetio da ih upozori na opasnost, kako nisu primjetili dim koji se dizao iz grada, zašto... Odgovore na ta i druga pitanja odnjeli su sa sobom u grob. Na izlazu iz Novog prema Kostajnici, na mjestu Tunjica, hrvatski vojnici su zaustavili automobil i putnike izrešetali vatrom iz kalašnjikova. Nisu imali milosti ni prema tri djeteta.
- A ja, jadna i grešna, tog jutra kad je zapucalo, na njih jedva da sam i pomislila - jadikuje Dragutinova majka Jevrosima.
- Mislila sam da su oni na sigurnom. Ja sam se brinula za Dragutina, a posebno za mog drugog sina, Nikolu, koji se nalazio na radnoj obavezi u gradu. Niko nije znao šta se ustvari događa kod Novog, da li je pao ili ga naši još brane. Sve do srijede ujutru iz pravca grada dopirala je strašna grmljavina. Ljudi su ovdje sa strepnjom slušali i govorili da u tom paklu niko živ neće ostati.
U srijedu je kod mene došla moja ćerka Seka, koja je udata u Dobrljin - nastavlja nesrećna žena.
- Ona je od nekog već čula šta se dogodilo, ali nije imala snage da mi kaže. Kada sam je pitala zašto je došla, odgovorila je da je htjela da me vidi. Pa će otići do grada, jer je zabrinuta što nema Gordane sa djecom. Molila sam je da ne ide, plašila sam se da će joj se nešto dogoditi. Sjedela sam u kući i plakala, kada je došao moj sestrić Miloš Šindrak. Pitao me je zašto plačem, a ja sam odgovorila da se brinem za Nikicu. Tako zovem sina Nikolu. Njegove reči su me ošinule kao grom: ''Zašto plačeš za Nikolom, kad su Gordana i djeca mrtvi''? Onda su počele da dolaze komšije... Jedni su sjedili sa mnom ispred kuće i pokušavali da me utješe, a drugi su tražili daske za mrtvačke sanduke. Rano moja, tugo moja, živjela sam za dan kada će mi se komšije okupljati zbog ženidbe unuka, a vidi šta se dogodi...
U četvrak ujutro, u prorijeđnim redovima Šestog bataljona i Novigradske brigade mješali su se tuga za palim saborcima, ponos što nisu poklekli pred najelitnijim hrvatskim brigadama i nada da će se taj septembarski užas uskoro završiti, da će njihov grad biti odbranjen. I bio je. Od Novog do Kostajnice, na koji je napala Sedma gardijska brigada HV „Crne mambe“, vojnici VRS su se borili bukvalno prsa u prsa. Na nož. Komanda koja je glasila da mogu svi izginuti ali da ne smiju da odstupe ni jedan korak bila je suvišna. Srce je komandovalo.
Hrvatski mostobran na desnoj obali Une bio je uništen, a nazirao se i kraj muslimanske ofanzive. Međutim, bilo je mnogo onih kojima izvojevana pobjeda nije značila ništa, za koje nije bilo utjehe, jer su stizale vijesti o pogibiji njihovih najmilijih. Samo na mjestu gdje su ubili Vukojeviće i Maksimoviće, Hrvati su 18. septembra masakrirali još osamnaest civila.
Tog dana i Dragutin je saznao da je ostao bez svojih sinova i supruge. Kad smo se sreli, nisam pitao ko mu je i kako saopštio nemilu vijest, kako je došao do Ravnica, da li je imao snage da pogleda svoje usnule ptiće i da ih još jednom pomiluje. Nisam imao ni snage, ni hrabrosti da pitam i da diram u žive rane nesrećnika koji je ubijen, a osuđen je da živi. Niti bi mi on to znao ispričati, niti bih ja znao to opisati. Tuga koja je njega zadesila nije od onih koje se opisuju.
Kasnije sam pročitao da mu je komandir samo rekao da ide kući.
- Niko mi ništa nije govorio. Išao sam pod punom ratnom opremom. Išao sam samo sa jednom molitvom, da su mi djeca živa. Dolazim u Ravnice a u dvorištu naše kuće tri mrtvačka sanduka. Svi plaču, ništa mi nije jasno. Neko mi prilazi i kaže da više nemam porodicu.
Nesrećni čovjek mjesecima nije smogao snage da uđe u praznu kuću.
- Ne osjećam se živim a prokleti život ide dalje. Stalno razmišljam o njihovim zadnjim trenucima. O strahu koji su moji mališani osjećali a ja ih nisam mogao zaštititi. Često odlazim na groblje, bar jednom svake nedjelje, tu se kraj mojih jedinih osjećam najbolje.
Gordana, Miloš i Danijel sahranjeni su na seoskom groblju u Ravnicama. Nesrećni ptići mirno počivaju u majčinom naručju, ispod humke pored koje kad dođe da ih obiđe odmara njihov otac Dragutin.
U julu 1999. kada sam posjetio Dobrljin, sa nekoliko ljudi sam posjetio Tunjice, mjesto gdje su ubijeni Gordana, njeni sinovi i još dvadeset i pet nesrećnika. Na mjestu zločina podignut je veliki krst.
Tu sam od svojih domaćina čuo priču, koja će me još više uspomenama vezati za Novi Grad i žrtve ubijene na Tunjici.
- Nakon što su pod okriljem noći prešli Unu, Hrvati su dio svojih vojnika prebacili i preko ovog puta, koji Novi spaja sa Dobrljinom i Kostajnicom. Ali su se pritajili, propuštali su vozila i ljude koji su prolazili putem i čekali znak za opšti napad. On je počeo u devet sati i 25 minuta. Očevici kažu da je posljednje vozilo koje su propustili bio crveni golf novosadskih tablica, koji je naišao iz pravca Dobrljina. Samo što je to vozilo prošlo, izašli su na put, počeli da zaustavljaju sva vozila i ubijaju putnike.
Igrom sudbine, bio je to golf Relje Milišića, mog brata od ujaka. U automobilu smo se nalazili Relja, ja i nepoznati vojnik koji nas je ustopirao kad smo tog jutra iz Kostajnice krenuli ka Novom Gradu.
(Iz knjige "Kuće na koje se smrt navadila")