"KO JE PROKLEO ALEKSANDRA VUČIĆA?" Tekst episkopa Sergija uzdrmao Srbiju
Srbima sloga nikad nije bila jača strana, podseća episkop Sergije.
Njegov tekst prenosimo u celosti:
Srbima sloga nikad nije bila jača strana. Dok se drugi narodi sabiraju, da bi pred neprijateljem bili jači, mi se dijelimo, gubeći sopstvenu snagu na rasprave, optužbe i međusobne sukobe da bismo, izgleda, postali što lakši plijen onima koji bi da nas nema. Samo kod nas izdajnici govore o izdaji, petokolonaši o patriotizmu, nevjernici o vjeri, a o otadžbini oni koji žive na kritici otadžbine, Crkve i državne vlasti.
RAZGOVARAO SA PROFESORIMA I STUDENTIMA: Patrijarh Porfirije obišao manastir Novu Gračanicu u Libertivilu
"SRBIJA NIJE NIKOGA NAPALA, SAMO JEDNO TRAŽIMO" Vučić jasno istakao: Imam pitanje za sve predstavnike koji dolaze u Beograd... (VIDEO)
NATO PUKOVNIK PRIZNAO: Namerno gađani civilni ciljevi 1999. godine da se Srbima očita lekcija
To je naš usud, dubina našeg nacionalnog ponora, ali i ogledalo stvarnosti u kojoj živimo. Zbog toga smo sa neprijateljima uvijek nekako izlazili na kraj, ali je Srbima, izgleda, najteže sa sobom. To je rat vječni, rana koja uvijek krvari, jer neprijateljsku ranu i prebolimo i oprostimo, ali onu bratsku teško ili nikako. Zbog toga se i pitam; ko li prokle Aleksandra Vučića, pa da, pored svih pritisaka sa zapadnih i istočnih strana, do onih koji dolaze od satelitske vlade Aljbina Kurtija, mora još da trpi udarce iznutra, od onih koji bi trebali biti njegovi, da ga ojačaju podrškom, bar dok je na čelu države? Nije lako voditi Srbe.
Nikada nije ni bilo. Karađorđu smo odsjekli glavu, a poslije ga veličali u pričama i pjesmama. Miloša Obrenovića smo prognali iz Srbije, oteli mu vlast, da bismo ga kasnije nazvali Milošem Velikim, jer je vidio ono što mi nismo umjeli, jer je znao ono što mi nismo znali. Ismijavali smo Vuka Karadžića, da bismo ga kasnije uzidali u temelj srpske prosvjete. Istorija nam se ponavlja! Svaki iole značajniji Srbin osuđen je na prokletstvo od onih za koje se borio, ali kasnije, kada vidimo da smo pogriješili, mi se ne mijenjamo, već čekamo novog vođu, da ga sapletemo, da mu zagorčamo put, namjere i htijenja.
Evo, danas se jasno vidi trag našeg posrtanja. Reče hrvatski predsjednik, urbi et orbi, da je Srbiji oteto Kosovo, te da to nije aneksija, nego otimanje. Rekao je Zoran Milanović javno ono što znaju i ptice na grani. Ipak, u glavama političkih oponenata, željnih vlasti po svaku cijenu, Vučić će i dalje biti izdajnik, onaj koji će izdati „oteto Kosovo“. Što bi rekao naš narod: „Ko nas je kleo nije dangubio!“
Onima kojima je stalo do Kosova i Metohije kao do lanjskog snijega, optužuju predsjednika Vučića da će izdati ili da je već izdao ono što njima nije pošlo za rukom. Nevladine organizacije, zna se koje, „slobodni“ mediji, zna se koji, već pucaju po Aleksandru Vučiću, ali ovaj put rafalnom paljbom. Vučića još uvijek maše, ali istinu pogađaju. Ipak, ne daju se naivni Srbi lako prevariti. Zna Srbija, ali i svi oni kojima je stalo do Srbije, da Vučić nije izdajica i da neće izdati, jer mu je takav genetski kod. Ipak je on unuk Srbina kojeg su ubile ustaše. Takvi se ne pišu među izdajice, pa sam, što se toga tiče, miran i spokojan. Treba i Srbija da bude. U političkom trenutku koji je na korak do svjetskog rata, Aleksandar Vučić može Srbima reći da čini isto ono što je nekada rekao Sveti Stefan Štiljanović: „Plovimo posred neprijatelja, kao riba sred vode“. Naš nacionalni brod, ako budemo mudri, neće potopiti talasi uzburkanog mora, već možemo potonuti samo onda ako ga izbušimo iznutra. Srbi, nije kasno: Stanimo pod jedan barjak! Naš barjak: crven, plav i bijel!
