RATNI DNEVNIK SA KUPRESA: Na današnji dan 25. oktobra 1994. godine tri muslimanske brigade napale Veliku Plazenicu

Sedmi dan muslimanske ofanzive prema Kupresu počeo je kao i prethodni, grmljavinom topova i pješadijskim borbama. I danas, najžešće borbe vode se kod Kupreških vrata i na Stožeru, na koji je u ispomoć upućena jedna četa „Pantera“ iz Bijeljine.

Oko deset časova, sa položaja na Bukovači, muslimani maljutkom pogađaju i teško oštećuju „pragu“, koja brani ulaz u tunel na Kupreškim vratima. Izgleda da nam je kumulativnom granatom iz „zisa“ pogođen i jedan tenk, pedesetpetica, takođe u širem rejonu Kupreških vrata.

Iako zvanično nisam preuzeo odbranu Velike Plazenice, po dogovoru sa komandom 7. brigade, rano ujutro iz borbene grupe koja je branila planinu izdvojio sam 65 boraca i pod komandom mog zamjenika Nove Trifunovića uputio ih na Priviju, sa zadatkom da zaposjedanjem tog prevoja koliko-toliko zatvore prostor između Velike Plazenice i Malih kupreških vrata, koji je bio potpuno nebranjen.

Nešto prije podne izašao sam na Veliku Plazenicu i od kapetana Mirka Marića Mirkaća zvanično preuzeo dužnost komandanta borbene grupe „Križ“, kako je komanda krstila vojsku koja je imala zadatak da odbrani Veliku Plazenicu.

Na prednjem, istočnom, kraju veliki plato Plazenice se završava sa tri uzvišenja. 

Srednje je Križ, poluloptasto uzvišenje obraslo zakržljalom bukovom šumom. Lijevo od Križa, prema Čučkovinama, je Semešnica, obrasla visokom listopadnom šumom. Između Križa i Semešnice je Kriština draga, manja dolina, koja se naprijed završava stijenama, ispod kojih se teren okomito obara prema Bugojnu, a nazad blago prelazi u ravne livade. Upravo na tom prelazu, na ivici doline, Mirkać je postavio komandni šator, a u samu dolinu smjestio je minobacač M 82 mm, jedino artiljerijsko oruđe sa kojim je borbena grupa raspolagala. U njegovoj posadi su profesori Momčilo Marić, moj brat od strica i Dušan Karan.

Desno, prema jugu, na oko kilometar udaljenosti nalazi se Demirovac, najviši vrh planine, sa 1765 metara nadmorske visine. Najviša kota na kupreško-bugojanskom ratištu.

Sa vrha Demirovca sve se vidi – Kupreška visoravan, Janj, Šipovo, Uskopaljska kotlina sa Bugojnom i Donjim Vakufom, Koprivnica, Kupreška vrata, Stožer....

Položaj koji preuzimam je lak, idealan za odbranu. U slučaju da se dobro utvrdi i brani sa 200 vojnika koji su spremni da se bore – neosvojiv.

Mirkać i ja smo krenuli da me upozna sa položajem i ljudima.

Prvo smo obišli Semešnicu. Položaj je bio dobro postavljen, ali na moje iznenađenje većina vojnika je imala slabe rovove ili nije ni počela da ih kopa. Govorim im da se prihvate posla. Dalje od Semešnice, lijevo od nas, prema Javornom podu i Čučkovinama, položaj drži jedinica iz Šipova.
Nakon obilaska vojske na Križu, Mirkać mi je sa vrha tog uzvišenja pokazao kuda su naši ljudi raspoređeni po padinama Demirovca i otišao u Kupres. Na novu dužnost.

Jedina primjedba koju sam imao na postavljenu liniju odnosila se upravo na Demirovac. Linija je od najvišeg vrha, kroz šumu koja pokriva sjevernu i severoistočnu padinu Demirovca, prema Križu, išla ukoso, dijagonalno. Ja sam zaključio da je treba pomjeriti oko stotini metara naprijed, na sami pregib terena, iznad strmine prema Koprivnici i bugojanskoj kotlini. Tako da uzak pojas šume presječe ravno, tamo gdje je najuži.

Ovako je muslimanima bila ostavljena mogućnost da iz „rupe“ u kojoj su se u odnosu na nas nalazili bez borbe izađu na Plazenicu, na zaravan na kojoj je bio naš položaj. I izravnaju se sa nama.

Drugo, presjecanjem šume skratila bi se linija. 

Moj izviđač Željko Trifunović, koji je iz Rastičeva i dobro poznaje teren, objašnjava mi da je linija ispod Demirovca i bila postavljena tako kako ja želim, ali da je problem što su se vojnici sami povukli dublje u šumu. Valjda su mislili da im je tu bezbednije. A Mirkać nije stigao da ih istjera naprijed. Od Željka sam čuo da ni oni nisu iskopali prave rovove i da se ponašaju prilično nonšalantno. Nekolicina drži stražu, a ostali se povuku dublje u šumu i odmaraju. U pitanju su pripadnici tzv. radničkog bataljona (radnici javnih preduzeća, prosvetni radnici itd.) koji imaju vrlo malo borbenog iskustva.

Naredio sam da se linija u toku dana pomjeri naprijed. 

Nažalost, nije bilo vremena da se to učini. Nedugo pošto je „niva“ sa Mirkaćem preko plazeničkih livada zamakla prema Rastičevu, oko jedan sat popodne, muslimani su napali Demirovac i Križ.

Upravo sa pomenute zaravni, na mestu gde su se vojnici samoinicijativno povukli dublje u šumu. Žestok napad je trajao oko pola sata. Na vrhu Demirovca bila je grupa od 13 vojnika, uglavnom iz Rastičeva i Blagaja, koju je predvodio Predrag Trifunović. Sa njim su bili Boro i Toja Knežić, doktor Marko Zubić Marčela, profesor Srđan Đukanović, Dujmić iz Vukovska....

Dok su oni prihvatili borbu, borci u šumi na padinama Demirovca prema Križu su se razbježali.

Ne znam kako je na terenu izgledala naša linija na mjestu gdje su muslimani napali, koliko je u šumi bilo vojnika, šta su radili u trenutku kada su muslimani napali i šta se poslije toga događalo, ali znam – da su samo dva odgovorna čovjeka stražarila na rubu gdje se Plazenica obara u bugojansku kotlinu napadači ne bi imali šanse da se popnu na planinu. Prvo, stražari bi ih primjetili, zapucali i upozorili ostale vojnike. Drugo, na tom mjestu teren je takav da je vatra iz dvije automatske puške dovoljna da zaustavi četu vojnika.

Ali, nije bilo ni te dvojice.

Početak napada me je zatekao na čistini na vrhu Križa. Mirka Marića i Dragu Čolića poslao sam da sa južnih padina Križa, sa kraja šume, mitraljezom tuku prilaze vrhu Demirovca i vatrom muslimanima s boka pomognu njegovu odbranu.

Minobacač nismo smjeli da koristimo, jer nismo tačno znali gdje su u šumi naši, a gdje muslimani. Srećom, ni muslimani ne koriste artiljeriju.
Uskoro je zapucalo i po Križu. Iako je napad bio mlak, nastala je opšta bježanija.

Ozbiljni ljudi, koji su tu poslati da brane svoj Kupres, bezglavo su bježali. Prije nego što su prema neprijatelju ispalili i jedan metak.
Kroz okolne zakržljale bukviće promicali su jedan za drugim. Krijući se i od mene i od metaka. Vikao sam da se vrate, da nema čega da se plaše, da nam muslimani ne mogu ništa, ali uzalud.

Da bruka bude veća, muslimani su sve to mogli čuti i vidjeti.

Da bi spriječili bježaniju, Željko Trifunović i ja smo zapucali iznad glava vojnika koji su odmicali prema Rastičevu. Željko je bio bjesan, psovao i prijetio da će ih „sve pobiti“.

Nije bilo ni jednog razloga da bježe iz svojih rovova. S njihove lijeve strane bile su stijene, uz koje muslimani teško mogu da se popnu. Ispred njih, između Križa i Demirovca, livada, brisani prostor. Dvadeset ljudi na tom položaju može od šale da zaustavi cijeli bataljon. 

Kada su vidjeli da se ne šalimo, da im meci fijuču iznad glave, počeli su da liježu po zemlji i vraćaju se nazad. Postiđeni svojim kukavičlukom.
Jedan od njih je zagrlio Željka, zahvaljujući mu što ga je pucanjem spriječio da pobjegne i osramoti se. Kao da već nije.
Bilo je i drugačijih primjera. Trgovac Jovo Krndija iz Šemenovaca bio je u radnoj obavezi. Dva dana ranije, kada sam malo milom, malo silom, mobilisao ljude po selu, bez riječi je pristao da pođe na Plazenicu. 

Dok su ostali bježali, on je do Mirka i Drage nosio sanduke municije za mitraljez. Nekoliko puta. Nije se obazirao na metke ili pokazivao bilo kakav strah. Naprotiv, zajedno sa mnom vikanjem je bodrio vojnike.

Napad na Križ brzo je prestao. Na Demirovcu, Predragova grupa je odbranila vrh planine. A koliko su muslimani ušli duboko u šumu između nas nismo imali pojma.

Sat vremena nakon što je pucnjava prestala, obavještavaju me da imamo i prvu žrtvu. Na samom početku napada Milan Rudić, šef elektrodistribucije u Kupresu, pao je u muslimanske ruke i najvjerovatnije ubijen.

Skoro idealno stanje na Plazenici od prije sat vremena sada je, neshvatljivom nepažnjom i kukavičlukom ljudi, bilo iskomplikovano. Muslimani su se popeli na planinu. 

Postojala je realna opasnost da nastave napredovanje kroz šumu i opkole vrh Demirovca. Srećom, nisu to učinili. 

Dok smo ljude vraćali na napuštene položaje na Križu, Željka Trifunovića i još nekoliko izviđača poslao sam da prikupe ljude koji su se razbježali i zajedno sa Predragom Trifunovićem pokušaju da utvrde stanje u šumi.

Krenuli su sa vrha Demirovca, niz liniju. Usput su kupili vreće za spavanje i druge stvari koje su pripadnici radničke čete ostavili za sobom. Čim su se spustili u podnožje vrha, dublje u šumu, gdje počinje ravniji teren, naišli su na muslimane. Srećom, Željko koji je vodio grupu, na vrijeme ih je primjetio. Sakriveni iza drveća čekali su u zasjedi. Prvi je zapucao, pogodio jednog muslimana, a zatim zalegao i snažnom vatrom omogućio da se vojnici iza njega bezbjedno povuku prema vrhu, poslije čega se i on prebacio nazad.

Pokušaj uspostavljanja linije kroz šumu je tako propao. Već je padao mrak. Grupa na Demirovcu se rasporedila u kružnu odbranu i tako ušla u noć.

Sve to vrijeme nisu prestajale borbe na Kupreškim vratima i Stožeru.

Tog dana sam na poklon dobio lijep džepni sat. Kada je borba prestala, prišao mi je jedan od vojnika iz Blagaja na koje smo Željko i ja pucali.
-Komandante, de mi reci, je si li ti stvarno pucao?

-Jesam.
-I da nismo stali gađao bi u nas?

-Ja sam deset godina prije ovog rata živio u Beogradu. Napustio sam dobro plaćeno radno mesto glavnog i odgovornog urednika listza „Student“ da bih došao da ratujem, iznad tvog sela. E pa kad ne žalim svoju mladost, što bih žalio tvoju starost?

-Zbog toga što si uradio želim da ti poklonim svoj sat.
Izvadio je iz džepa sat na lancu i pružio mi ga.
Prihvatio sam poklon. Bio je od srca i do današnjeg dana ga čuvam kao dragu uspomenu.

Kada sam poslije rata, u arhivi 7. muslimanskog korpusa, saznao da su tog dana na Demirovac napale 370. brigada, 308. brigada i izviđačko-diverzantski vod 37. muslimanske brigada, prvo što sam pomislio bilo je da je dobro što vojnici pod mojom komandom nisu znali kolika je sila na nas udarila. 

A još je bolje što oni nisu naslutili koliko je naša odbrana tog dana bila kilava. Da jesu VElika Plazenica bi bila njihova.

Edin Ramić je u „Kupreškoj operaciji“ zapisao da muslimanske jedinice tog dana nisu uspjele da zauzmu Demirovac „zbog snažnog otpora srpskog agresora“.

Iako smo branili svoja sela, svoje kuće, za Ramića i muslimane smo bili i ostali agresori.

Po istom izvoru, komanda 7. muslimanskog korpusa je 25. oktobra, preko komande 317. brigade u Gornjem Vakufu, uputila zahtjev komandi Zbornog područja Tomislavgrad HVO za održavanje sastanka na temu uključivanja hrvatske vojske u napade na položaje VRS na Kupreškoj visoravni. 

Hrvati su istog dana, preko komande 43. domobranske pukovnije, odgovorili (odgovor je potpisao bojnik Zrinko Tokić) da ne mogu da se odazovu pozivu prije 28. oktobra, jer je u toku smjena na mjestu komandanta ZP Tomislavgrad. Očigledno je bio u pitanju samo izgovor da ne dođu na sastanak. 

Vjerovatno su čekali završetak razgovora koje su o sudbini Kupresa vodili sa rukovodstvom Republike Srpske. Kupres posjetio general Milan Gvero, sa saradnicima.

Gubici: najmanje 1 poginuo, 12 teško i lakše ranjenih, jedno samoranjavanje.