MIT O LONDONSKOM UGOVORU: Da li nam je nuđena Velika Srbija?
Animozitet prema Jugoslaviji kao promašenom putu srpskog naroda uzrok je mnogih zabluda o istorijskoj istini vezanoj ne samo za trajanje te bivše države, već i za njen nastanak. Ugovor iz 26. aprila 1915. primer je takvih, pogrešnih, uverenja.
Krah SFR Jugoslavije kod velikog broja Srba propraćen je razočaranjem u taj sedmodecenijski "projekat", ubeđenjem da su i monarhistička i socijalistička Jugoslavija bili koraci unazad u istorijskoj sreći srpskog naroda, da je "pravljenje kuće sa Hrvatima najveća pogreška", ali i da su svi kasniji "problemi": "nastanak makedonske, crnogorske i bošnjačke nacije, te ekspanzija albanskog elementa na Kosovu i Metohiji posledica jedne od dve Jugoslavije".
Ta se pizma prema Jugoslaviji preslikala u laičkoj javnosti u kritiku svega što je bilo projugoslovensko, a uzdizanje svega onoga što je moglo da pomogne samostalnom putu Srba posle 1918. godine. Tako je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević ispao "naivac koji nije poslušao Mišića" i "zaluđenik koji nije shvatao da Hrvati nemaju emocije, već samo interes" zbog čega je "glavom platio u Marselju".
Drugi veliki mitski momenat jeste Londonski ugovor. Sporazum iz 26. aprila 1915. postao je legendarno mesto poraza srpske pameti i samosvesti, svojevrsno novo Kosovo, ovaj put diplomatsko i intelektualno, zbog koga je Srbe "zadesio Jasenovac, Gradiška, Jadovno, Prebilovci", ali i "rat devedesetih".
Međutim, da li je bilo baš tako? Da li su zemlje Antante nešto nudile Srbiji, da li je, konačno, Srbija bila toliko bitna Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji u Prvom svetskom ratu kao što uobražavamo da jeste?
Početkom Prvog svetskog rata većina zemalja Starog kontinenta odabrala je stranu, ali ne i sve. Antanta i Centralne sile borile su se za naklonost Bugarske, Rumunije, Osmanskog carstva, a najviše za - Italiju. Za zemlju koja je imala oko 36 miliona ljudi, gotovo koliko i Francuska. Italija je imala neviđenu stratešku važnost: strana koja ju je imala uz sebe mogla je direktno da ugrozi srce operacija protivničkog saveza.
Ujedinjena 1871, Italija je razvila iredentizam, nameru da prisvoji sve u susednim zemljama u kojima žive Italijani, na osnovu "istorijskog prava" (željeni predeli bili su deo slavnog Rimskog carstva).
Tim znanjem rukovođene, Britanija, Francuska i Rusija ponudile su više i u Londonu 26. aprila 1915. sa Italijom sklopile sporazum koji je sredozemnu kraljevinu uveo u "prvu postavu" Antante. Svesna svoje važnosti, Italija je tražila prilično i to prilično je i dobila.
Osnovna težnja Italije bilo je "Mare nostrum" (Naše more) kako su tamo zvali Jadransko more, tj. istočna obala istog. Sporazumom u Londonu Italija je trebala od Austrije da dobije Južni Tirol (isti onaj čiji žitelji Austrijanci danas traže veliku autonomiju), Trst i deo Julijskih Alpa.
Članom 5. jadransku obalu sa Istrom do Rijeke, te severni deo Dalmacije, od Tribnja kod Gospića do rta Planka koji se nalazi između Šibenika i Splita, a sve sa velikom većinom ostrva. Član 6. Italiji je jamčio Valonu sa zaleđem u Albaniji i protektorat nad malom albanskom državom u središtu današnje države Albanije.
SRBIJA U LONDONSKOM UGOVORU - BEZ ZNANJA
A, sada o Srbiji. Za Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku (njen pomen implicira nameru da se Hrvatima da država) postoje pomeni o kojima isti entiteti nisu bili obavešteni. Tako u Članu 5. stoji da će "Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori u Gornjem Jadranu biti dodeljen potez od zaliva Volosko, sa lukama Rijeka, Novi i Karlobag do granice Dalmacije (pomenuti Tribanj)".
Celokupan sadržaj ugovora, na francuskom i engleskom istovremeno, možete pogledati OVDE.
"U Donjem (južnom) Jadranu, u predelima koji su od interesa Srbije i Crne Gore, Srbiji i Crnoj Gori pripašće potez od Rta Planke do reke Drim, sa lukama Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj i Sv. Jovan Medovski (Lješ), i sa ostrvima Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Luka Drač ostaće nezavisnoj muslimanskoj državi Albaniji."
Članom 7. ističe se da će "Italija dozvoliti Srbiji, Crnoj Gori i Grčkoj da uzmu delove severne i južne Albanije ukoliko budu ispunjena obećanja njoj data (Južni Tirol, Julijski Alpi, Dalmacija i Valona), te da neće sprečiti Srbiju i Grčku da imaju zajedničku granicu na Ohridskom jezeru".
Priložena karta je personifikacija "pravog znanja", onoga što je Srbiji "obećano" u Londonu. Na karti su ucrtane i Bosna, Hercegovina, Slavonija sa Sremom i Bačka, mada o tim oblastim nema ni pomena. Za ove krajeve se inače razmišljalo o referendumu kao rešenju, gde bi glas naroda odabrao kojim putem dalje, ali takva prigoda nikada nije iskrsla u pravom smislu reči referendum.
Na kraju, najvažnije: argument protiv teze da je "Srbija suludo odbila i žrtvovala zarad onih koji će joj kasnije ruku ugristi", kako to obično kažu poznavaoci "prave istorije". Kraljevska vlada i javnost nisu imale uvid u sadržaj sporazuma jer je isti bio tajan. Srbija je, kao i ostali zainteresovan svet, za pojedinosti dogovora saznala tek posle revolucije u Rusiji kada je Lenjin, potiveći se tajnoj diplomatiji, obelodanio njegovu sadržinu.
Otuda Srbija nije mogla da se odrekne nečega što nije znala da ima, a pride ga nije ni imala, već se o "nagradi" razmišljalo u prilično nejasnim formulacijama. Drugo, ne manje važno, Srbija je pre dogovora u britanskoj prestonici, 7. decembra 1914. godine donela Nišku deklaraciju kojom je odabrala ujedinjenje sa "neslobodnom braćom u Austro-ugarskoj kao glavni ratni cilj".
