JABUKA MOJE MAJKE
Dirljiva priča
Kad smo se negdje tamo u prvoj polovini osamdesetih prošlog vijeka podijelili sa dva očeva brata, nama je pripala nova kuća, koja je sagrađena baš na mjestu gdje se nalazila prva kuća koju su naši Marići podigli kad su se tu doselili.
Šemenovci, siromašno selo ispod Velikog Vitoroga, na sjeverozapadnom dijelu Kupreške visoravni. Ispod sela je kao dlan ravno Blagajsko polje, a iznad su krševite i kamenite strane, obrasle listopadnim rastinjem, u kojem preovlađuju lijeska, šipak i kleka.
Oko kuće krajnje oskudan pejzaž. Okućnica sa nešto malo livade i mnogo kamenja. Ni jednog drveta. Nekoliko šipaka, jedna pasija lijeska i to je bilo to.
Promocija nove knjige proslavljenog autora Dušana Miklje „Gradovi kao sudbina“
Novi roman Olivere Jovanović Uvek i samo tvoja osvaja čitaoce širom zemlje
Exitova tajna žurka u Silosima okupila poznate iz muzike, filma i mode
Naviknut na kamenjar, a nenaviknut na bolje i drugačije, nisam ni razmišljao o tome koliko nam je dvorište pusto i jednolično. Ali moja majka Stana jeste.
Već prve jeseni poslije diobe, jedno veče kad se sa kravama vratila sa ispaše na Vitorogu, sa sobom je donijela malu smrču. I posadila je između naše i kuće strica Jove. A onda je počela da donosi nova i nova stabla. Ređale su se smrče, borovi, vrbe i smrdljike.
Otac je smatrao da majka radi bespotreban, zaludan, posao.
- Moj junače, šta će ti to. Samo džabe sadiš, sadiš. I ništa. Krave i ovce će to ionako obrstiti i izlomiti. Bolje ti je sjedi i odmori.
Ali, majka se nije dala.
-Je si li vidio kod Laze Puljizovića i drugih ljudi, kako je ljepše kad je drveće oko kuće. Biće ti drago kad kosu u hladu mogneš poklepati.
Čak sam i ja jednom zasadio mali bor, koji sam našao dok sam se, čuvajući ovce, verao po nekoj čuki u Lovrića dolu. Istina, donio sam ga tek tri dana nakon što sam ga iščupao iz kamenjara ali, začudo, primio se.
Ne znam da li strina Desanka nije htijela da zaostane za mojom majkom, svojom jetrvom ili se i u njoj probudila ljubav prema drveću, ali i ona je zasadila dvadesetak stabala oko svoje kuće.
Do rata, oko naše dvije kuće, već je iznikao pravi park sa tridesetak odraslih stabala, najviše borova. U ratu kuće su nam izgorjele. I pomoćni objekti. Ali je drveće, začudo, preživjelo.
Jedino je stradala jedna smrča koja se nalazi iznad pomoćne zgrade. Ali ne od vatre već od gelera iz hrvatske haubice, čelične smrti koja je doletjela iz pravca Kupresa i odsjekla joj vrh. Kad smo se vratili iz izbjeglištva, najvišu zdravu granu smo savili, tako što smo joj vrh okrenuli na gore, zavezali je u tom položaju i vremenom ona je preuzela ulogu odsječenog vrha. Danas je to već veliko drvo, na kojem se krivina koju smo napravili geler i ne primjećuje od velikih četinarskih grana.
Kad sam jednom iz Beograda došao kući i uzeo kosu da pokosim dvorište, majka me iznenadila upozorenjem da dobro pazim da joj ne pokosim - jabuku.
- Majko, kakvu sad jabuku?
- Donijela sam jednu od kuma Mire i posadila. Nesveti te tvoj, nemoj slučajno da bi je zakačio kosom.
U razgovor se umješao i otac.
- Pobogu brate, što radiš nešto što je mimo svijeta?
- Ajde bolan Zarija, gledaj ti svoj posao. Bolje ti je idi popravi onaj zid iznad ambara, nego što mene grdiš. Neki dan krava preskočila i oborila nekoliko kamenja.
- Pa jesi li ti čula da je iko živ u Šemenovcima jabuke sadio? I da mu je rodila.
- Eto, ova će roditi.
- Hoće kad mi zauzmemo Split.
Naše selo je na 1.100 metara nadmorske visine, okruženo brojnim planinskim vrhovima, od kojih neki sežu i preko dvije hiljade metara. U šumi iznad sela rađaju jedino divlje kruške i divlje jabuke. Kruške su skroz male, ali vrlo ukusne, posebno ako se kupe sa zemlje, kad malo odleže u lišću ali jabuke ne samo što su sitne već nikad ne sazriju i nisu za jelo, jer su previše kisele.
Godine su prolazile, jabuka je porasla ali nije rađala. Majka je za to krivila mene. Naime, ja sam svakog proljeća, uoči Đurđevdana, kad iz Srbije dođem kući da proslavimo slavu, sređivao naš mali park u dvorištu. I orezivao jabuku. Majci to nije bilo po volji.
- Zato što je režeš neće da rodi.
Ja sam joj objašnjavao da voće treba da se orezuje ali sam, da je ne bih rastužio, orezivanje vršio samo ovlaš, tek toliko da se krošnja ne bi previše širila i smetala manjoj smrči koja je rasla kraj nje.
Što je više starila, majčina ljubav za drveće koje je posadila je slabilo. Za sve osim za jabuku.
- Sve ovo treba posjeći. Sad od ovih borova ne mogu s prozora da vidim ko cestom ispod sela prolazi. Ko da sam ćorava kod očiju. A kad stari i ja umremo naiće će neki požar, vatra će zahvatiti i ovo drveće a onda će i kuća izgoriti.
- Neće majko. I ako izbije požar, ljudi će ugasiti.
- E moj sine, moli se bogu, ko ća ga gasiti. Vidiš da je selo opustilo. Je si vidio kako je na Hrbljini sve izgorilo.
Nekoliko godina poslije rata prostranu visoravan Hrbljinu, koja se na visini od oko 1450 metara prostire između Velikog Vitoroga i Cincara, zahvatio je požar koji je progutao dosta šume i skoro sve katune. Izgorilo je više od pedeset kuća. Među njima i naša kuća i štala, na Popovića ukosu.
- Onda moramo da posječemo i jabuku – primjećuje otac.
- Svoj ti posao. Jabuku mi ne dirajte. Ako rodi poslije moje smrti nemoj da se glavom šalite da mi, kad dođete da me obiđete, jednu ne donesete na grob.
Nismo posjekli ni borove, ni jabuku. Ostali su da čuvaju stražu pored naše sada već ostavljene kuće. Da joj olakšaju samoću. I svojim šumorom je podsjećaju da oko nje još ima života. I nade da će joj neko vrata otvoriti i boga nazvati.
Majka je umrla prije dvije godine. Ovog ljeta razbolio se i otac. Zbog teške povrede kičme nisam mogao da ga posjetim ali komšije kažu da ništa nije ukazivalo na to da mu se bliži kraj. Iako je imao devedeset i četiri godine, bio je vitalan, brzo hodao, svakog dana išao kod komšije Špire na kafu i rakiju. Koji dan poslije Petrovdana je sa tavana skinuo kosu, poklepao je i pokosio dvorište. A onda ga je spopala neka infekcija.
Kad sam se oporavio toliko da mogu da putujem, krenuo sam u zavičaj. Oca sam zatekao bolesnog, iznurenog. Jedva da je nešto jeo a voda u plućima ga je gušila. Više je spavao sjedeći nego ležeći.
Držao se muški, vjerovao da će se izvući ali kako se borba sa bolešću produžavala tako je i on sve češće počeo da priča o smrti.
Jedno jutro, kad sam u šporetu naložio vatru, pozva me da sjednem kraj njega.
- Ja ne znam da ste se ti i Mićo ikad posvađali?
- Nismo stari. I nećemo. Braća smo.
- To mi je najveća želja, da ste u slozi. I kad umrem opremite me isto kao mater. Sve da bude isto. Samo neka mi još unuci Miloš i Marko nose barjake ispred sprovoda. Narodnu nošnju što je stara skupila dadni Nataši i Jeleni. Šumu gledaj da prodaš, ali nedaj da sjeku mladice. One ću šumu ponovo podgojiti. Možda bi ove borove što su kuću nadvisili mogao posjeći, zovni Relju da ti pomogne. Jer, ako ih vjetar obori na krov polomiće ga. Samo kad ih rušite pazite da ne polomite jabuku što je stara posadila.
Onako, usput, primetih da ona "nikad ne rodi".
- Ove godine je rodila. Ne može bolje.
Već je bilo prošlo nekoliko dana kako sam došao u selo ali jabuku, mada se nalazi ispod prozora spavaće sobe, nisam zagledao.
U nevjerici pogledam kroz prozor. Grane se okitile jabukama.
- Kad mi bude malo bolje, trebali bi staroj na grob odnijeti. Da joj ispunimo želju.
Nije bilo suđeno. Tog dana očevo stanje se pogoršalo pa smo ga prebacili u bolnicu. Iz bolnice na nekoliko dana nazad kući, pa kad mi se učinilo da će moći izdržati dug put, kod mene u Srbiju. Mjesec dana kasnije otac je umro. U naše Šemenovce se vratio u mrtvačkom sanduku.
Juče, dva dana nakon sahrane, kad su svi otišli svojim putem, setio sam se jabuke.
Trava ispod stabla crvenila se od zdravih i ukusnih plodova. Nakupio sam dvije kante.
Dio ću ostaviti u kući, dio dati komšijama a dio ponijeti u Srbiju, da pomiješam sa ostalim voćem. Pa kad budem pio rakiju da znam da u njoj i moja majka imao udio. Da mi zamiriše zavičajem i očevinom. Ej, koliko bi se ona obradovala da ovo vidi. A možda i vidi.
Jutros sam odabrao dvije najljepše jabuke i odnio ih na majčin i očev grob.
I kao da sam čuo gdje mu prekorno govori.
- Eto, ti meni ništa ne veruješ. Jesam li ti rekla da će roditi?
