Svetosavske svečanosti u Dubrovniku: Tradicija koja je spajala ljude
Recitatorske i horske tačke učenika bile su takođe deo programa, a svečanost bi se završila šaljivom predstavom i plesom koji je trajao do ranih jutarnjih sati.
Dubrovnik, grad bogat istorijom i kulturom, već više od jednog veka svedoči o jednoj posebnoj tradiciji – proslavljanju Svetog Save, koja je započela 1849. godine. Inicijator ove svečanosti bio je Matija Ban, koji je svoj predlog najpre izneo dubrovačkom parohu Đorđu Nikolajeviću. Proslave su od tada postale tradicija, a pozivi uglednicima i opisi ovih događaja čuvaju se u crkvenim arhivama.
Jedna od značajnijih proslava zabeležena je 1894. godine, kada je domaćin svečanosti bio dubrovački trgovac i predsednik pevačkog društva „Sloga“, Niko Bošković. Večernja zabava te godine održana je u prostorijama „Sloge“, koje su, prema novinskom izveštaju Steve Vrčevića, bile skučene. Tom prilikom, Bošković je svečano obećao da će obezbediti udobniji prostor za naredne svečanosti.
Zvanični organizator ovih proslava bilo je pevačko društvo „Sloga“, osnovano 1874. godine. U početku muški hor, „Sloga“ je od 1925. postala mešoviti hor. Društvo je imalo darežljive dobrotvore koji su obezbeđivali redovne plate učiteljima pevanja, među kojima su bili Toma Grosman, Napoleon Markoki, Majer i Ivan Čižek.
Proslave Svetog Save bile su posebne ne samo u Dubrovniku, već i u drugim dalmatinskim gradovima, gde su pravoslavci i katolici zajedno obeležavali ovaj dan. Jedan tipičan program izgledao je ovako: hor „Sloge“ bi izveo „Društvenu himnu“ Jovana Sundečića, nakon čega su učenice "Zakladne škole Bošković" imale svoje muzičke tačke pod upravom Napoleona Markokija. Recitatorske i horske tačke učenika bile su takođe deo programa, a svečanost bi se završila šaljivom predstavom i plesom koji je trajao do ranih jutarnjih sati.
Dubrovačka štampa je redovno izveštavala o ovim događajima, a zabeleženo je da su među gostima bili i istaknuti ljudi poput dubrovačkog dekana, pisca i istoričara duma Ivana Stojanovića, diplomate Luja Vojnovića i episkopa Nikanora.
Pored zvaničnih svečanosti, u Dubrovniku su organizovane i privatne proslave, često dobrotvornog karaktera. Tako je proslava Svetog Save 1896. godine održana u korist fonda Zadruge "Srpkinja Dubrovnika".
Ove raskošne i vesele proslave bile su način na koji su se Dubrovčani priključili srpskoj kulturi i tradiciji. Iako je početak 20. veka doneo nove izazove, a Prvi svetski rat prekinuo rad srpskih institucija u Dubrovniku, sećanje na svetosavske svečanosti i dalje živi kao svedočanstvo o vremenu kada su kultura i zajedništvo spajali ljude.
Sveti Sava kao književni lik
Lik Svetog Save nije stran dubrovačkim piscima, koji su ga u svojim delima često koristili kao inspiraciju, bilo u poeziji, prozi ili drami. Ova tradicija se ne temelji samo na verovanjima, već i na dubokom poštovanju svetitelja, čiji je uticaj bio neizmerno snažan u kulturi i svakodnevnom životu tog kraja.
– Dubrovčani su u Mileševi našli kaluđere kako pevaju u slavu Svetog Save i o tome je pisano u dubrovačkoj književnosti. Antun Sasin je u delu „Razboji od Turaka” pisao da je Turke grom pogodio jer su spalili mošti Svetog Save... Postojalo je u Dubrovniku društvo „Sloga”, radničko društvo, zadruga „Srpkinje Dubrovnika” koje su za vreme Hercegovačkog ustanka delile bolesnima lekove. Tu se istakla dobrotvorka Teodora Bošković koja se obraćala za pomoć imućnim gospođama. Njena kuća danas je depadans hotela „Hilton” u Dubrovniku – govorila je Irena Arsić u jednom intervjuu za "Politiku".
U pesništvu, lik Svetog Save prvi put nalazimo kod Antuna Sasina, u njegovom delu "Razboji od Turaka". Sasin je prikazao svetitelja kao simbol borbe i otpora, te je lik Svetog Save postao ključni element narativa. Još jedno dubrovačko delo koje u svom epu spominje Svetog Savu jeste "Dubrovnik ponovljen" Jankete Palmotića, koji je sa posebnom pažnjom uveo svetitelja kao kulturni i duhovni simbol.
Među prosečnim dubrovačkim stvaraocima, značajni su Mavro Orbin i Toma Ivanović, koji su kroz svoja dela dali ne samo spomen na Svetog Savu, već i prikaze dubrovačkog društva tog vremena. Njihova dela čine važnu sponu između hrišćanske tradicije i specifične dubrovačke kulture, koja je prožeta dubokim poštovanjem ovog svetitelja.
Zanimljiv aspekt prikaza Svetog Save može se videti i kroz satiru "Komedija nova prid vratima od raja", koja je sačuvana u zaostavštini Milana Rešetara u Pragu. Ova drama povezuje lik Svetog Save sa zaštitnikom Dubrovnika, Svetim Vladom, čime se stvara ne samo literarna, već i kulturna veza između religijskog nasleđa i kulturnog identiteta grada.
Ova dela pokazuju duboko ukorenjeno poštovanje Svetog Save u dubrovačkoj književnosti, gde je lik svetitelja postao ključni simbol u očuvanju tradicije, identiteta i borbe za opstanak kulturnog nasleđa tog vremena. Sveti Sava je, kroz razne žanrove i stilove, oblikovao ne samo duhovnu, već i kulturnu mapu Dubrovnika, kao i šireg regiona.
Dozvoljeno preuzimanje celog ili delova teksta samo uz navođenje i linkovanje izvora Srbija Danas i autora.