SASLUŠANJE ANTE VRBANA NAJBOLJE SVEDOČI O USTAŠKIM ZVERSTVIMA: Kako ste vršili ubijanje cigana? "U ležećem stavu" (FOTO)
Posle rata je uhvaćen i osuđen na smrt.
Ante Vrban je bio bojnik (major) Ustaške vojnice i kasnije HOS, zamenik zapovednika logora Stara Gradiška za vreme Drugog svetskog rata.
"SAMO TI, DIJETE, RADI SVOJ POSAO": Da li ste u "Dari iz Jasenovca" prepoznali ovu rečenicu?
"UBIJAMO IH ZATO ŠTO SU SRBI": Jeziva scena iz filma "Dara iz Jasenovca" potresla ceo region (VIDEO)
Dara i njen bratić iz filma kriju tajnu: Srca su se topila zbog Bude, a glume ga čak tri bebe!
Pre rata je radio kao trgovački pomoćnik. Posle obrazovanja NDH pristupio je u ustašku vojsku. U leto 1941. učestvovao je u ubistvima Srba u Lici, kao i u likvidacijama Jevreja u Jadovnu.
U logor Stara Gradiška je stigao 13. novembra 1941. i sa sobom doveo grupu uhvaćenih masona. Neko vreme je bio zamenik komandanta logora Mile Oreškovića. Na suđenju posle rata priznao je da je otrovao 63 bolesne dece gasom ciklon B.
Posle sloma NDH povukao se u Austriju, ali se 1946. vratio na kratko u Hrvatsku da uspostavi vezu sa križarima. Sledeće godine UDBA ga je uhvatila na Papuku, zajedno sa LJubom Milošem. Na suđenju pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske sa ubačenim ustašama uhvaćenim u operaciji Gvardijan, Vrban je osuđen na smrt vešanjem.
Saslušanje Ante Vrbana, komandanta koncentracionog logora "Jasenovac – Stara Gradiška", najbolje svedoči o ustaškim zverstvima:
"… Pitanje: – U kojem masovnom ubijanju ste još učestvovali?
Odgovor: – Učestvovao sam u masovnom ubijanju u Staroj Gradiški ne znam točno kojeg mjeseca, u zimi, u siječnju ili spočetkom veljače 1942. godine. Pobijeno je 150, a možda i više Ciganki i Cigana.
P: – Kako ste vršili ubijanje Cigana?
O: – U ležećem stavu. Odvodili su ih ubijali željeznim polugama-šipkama. Bilo je mnogo prisutnih, a među njima Luburić i Brkljačić.
P: – Je li to pop Brkljačić koji je bio tamo?
O: – On nije bio svršeni pop. Mislim da je bio student bogoštovanja.
P: – Što ste Vi bili u logoru Stara Gradiška?
O: – Postao sam član uprave i član komisije za primanje i otpremanje u logor.
P: – U čemu se sastojala Vaša dužnost?
O: – Moja dužnost sastojala se, prvo, u tome da primam u logor i određujem sposobne za rad na razne ekonomije, a nesposobne za rad u Jasenovac na likvidaciju.
P: – Dakle, čim ste Vi nekoga proglasili nesposobnim za rad, on je time bio osuđen na smrt?
O: – Jest.
P: – Jeste li bili svijesni da time što proglašavate nekoga nesposobnim za rad time ga šaljete u smrt?
O: – Jesam, bio sam svijestan da svaki takav ide u smrt.
P: – Jeste li u isto vrijeme otpremali ljude na rad u NJemačku?
O: – Jest.
P: – Koliko?
O: – Po mojem shvaćanju oko 10.000.
P: – Je li tu bilo i žena?
O: – Bilo je i žena i đece, najprije su odlazile čitave familije.
P: – U NJemačku?
O: – Jest. Poslije se slalo samo sposobne muškarce i žene.
P: – Što je bilo ako su te žene imale đecu?
O: – Oduzimala su se đeca.
P: – Što ste radili s tom đecom?
O: – Ta đeca su određivana za domove u Sisku, Zagrebu, Jaski i Feričancima, a slabu đecu ja sam otrovao.
P: – Kako ste ih otrovali?
O: – Odveli smo ih u jednu sobu, nije bila velika ni 4 na 4 metra, onde sam bacio plin.
P: – Kakav?
O: – Ciklon.
P: Koliko je moglo biti te đece?
O: – Đece je otrovano samo 63.
P: – Kako su velika, kako su stara ta đeca?
O: – Bilo ih je od 2-10 godina, a možda i 12 godina…"
Ustaše su na sve načine pokušavale da sakriju od sveta istinu o "Jasenovcu". Tako se poslednjeg januarskog dana 1942. čulo da će “međunarodna komisija” obići logor da bi utvrdila kako se u njemu živi, radi i postupa.
Ljubo Miloš, zapovednik svih sabirnih logora i ustaški natporučnik, sazvao je tri dana pre dolaska Komisije sve zatočenike u krug logora. To se zvalo "nastup". Kazao je:
"Dolazi komisija koja će razgledati naš logor. U ova tri dana ima sve da se uredi, da se izgradi trpezarija, kuhinja, bolnica, da logor bude čist, da sve bude na svom mjestu. Do dolaska komisije svaki čarkar ima pravo da ubije svakog zatočenika za koga misli da ne radi dovoljno brzo, ili da ne radi kako treba!"
Tada je u logoru bilo oko 1.500 zatočenika, koji su radili danonoćno.
Ustaše su bile totalno pijane. LJubo Miloš i neki Modrić jahali su na konjima, obilazili radove i ko im se nije sviđao, na mestu bi ga ubijali. Tako je Modrić, ustaški zastavnik i nadzornik lančare u logoru, bez ikakvog razloga pucao u jednog zatočenika i ranio ga u nogu. Logoraši su pokušali da ranjenog druga kriomice donesu do ambulante, ali kada su bili na kraju tunela gde se utovara crep, naišao je Ljubo Miloš i pred svima zaklao ranjenog logoraša. Odmah posle toga, Miloš je bez ikakvog razloga tukao štapom tri Srbina i potom ih zaklao.
Tri dana pre dolaska Komisije logoraši su dobijali hranu kakvu nikad do tada ni posle nisu imali: ujutro, u podne i uveče imali su graha i pure sa svinjetinom, gusto kuvanih i sa više mesa nego priloga, a mogao se uzimati i dodatak dva do tri puta. Pre toga hrana je bila očajna. Na sto litara vode, koja je uzimana iz lokve u kojoj su se svi kupali, stavljali bi jedan kilogram kukuruznog brašna, i to je bio doručak. Za ručak, umesto kukuruznog brašna, stavljano je 1 do 2 kilograma graha. Tako i za večeru. Hleb uopšte nisu dobijali oko četiri meseca.
Posledica ovakve ishrane bila je opšta bolest – proliv, a ljudi su do te mere oslabili da ni ono malo zrno graha, što bi koga zapalo, nisu mogli variti. Glad je bila tolika da su pojedini zatočenici iz izmeta kupili i jeli zrna graha.
U ta tri dana izrađene su barake za trpezariju, za kuhinju, za bolnicu. Stigla je gotova građa za barake, koje je samo trebalo sklopiti.
Radilo se danonoćno, ustašama se žurilo da dovedu međunarodnu komisiju i na taj način pokušaju sprečiti istinu koja je prodrla u javnost da je reč o logoru smrti, hteli su da sakriju strašnu istinu.
Logor je prvih dana februara 1942. preuređen tako da zaista nije ličio na sebe. Logoraši su dobili trake oko ruke sa brojevima. "Srbi plave, Jevreji žute" – kaže Stevo Simić, zemljoradnik iz Pepeljinja kod Petrinje. “Ustaše su nam najstrože naredile da na pitanja članova komisije možemo da odgovaramo samo rečima: ‘Ja sam broj 235’ (to je bio moj broj). A ukoliko bi komisija dalje pripitivala, moralo se reći: ‘Za sve podatke izvolite se obratiti u glavnu kancelariju’”.
Šta su videli članovi komisije, u kojoj su se nalazili predstavnici Nemaca, Italijana, Mađara, ustaša, Crvenog krsta i dva katolička sveštenika, i kakve su njihove konstatacije, zasad se još ne zna. Samo se zna da su ustaše u toj 1942. godini pobile najviše nevinog naroda.
