ISPOVEST STRAHINJE ŽIVAKA, MUČENIKA IZ KONJICA: U poslednjem ratu ubili mu oba sina, u prethodnom oca i stričeve

U Drugom svjetskom ratu ubili su mu oca Đorđa i stričeve Uroša i Anđelka. Njegov djed Todor poginuo je kao dobrovoljac na Solunskom frontu.

Za smrt sinova saznao je 14 mjeseci kasnije, u logoru. Iako fizički i psihički izmrcvaren od strane svojih tamničara, po saznanju strašne istine, u ime prerano pokošene mladosti svojih ubijenih sinova, dao je sebi zadatak da sačuva zdrav razum i preživi kako bi ostatak života mogao da iskoristi da sadašnjim i budućim generacijama svog naroda ostavi svjedočenje o tragediji svoje porodice i Srba iz Konjica, ali i o patnjama nekoliko stotina nesrećnika sa kojima se za tri godine sužanjstva sretao u muslimanskim kazamatima.

Ovo je priča o njemu, njegovom mučeničkom životu i stradanju, ali i o biblijskom stradanju srpskog naroda u dolini Neretve, Istočnoj Hercegovini, Podrinju, Sarajevu, Kupresu, Lici, Baniji, Slavoniji, Bosanskoj Krajini...

U ratu od 1991. do 1995. godine nad srpskim stanovništvom u Konjicu izvršeni su teški ratni zločini, sa elementima genocida. Od 7.880 Srba koliko ih je živjelo na području opštine, sedam i po hiljada je protjerano u progonstvo, a oko dvije stotine ubijeno, među njima i nekoliko djece. Preko hiljadu nesrećnika, uključujući i više desetina djece, prošlo je kroz muslimansko - hrvatske logore, u kojima su mnogi podlegli zvjerskom mučenju, a nekoliko desetina zatvorenika je u Izetbegovićevom  ropstvu ostalo pune četiri godine.

Nema zločina koji muslimani i Hrvati u Konjicu nisu počinili, i nema metode mučenja koju nad Srbima nisu primjenili. Klali su ih, ali i ostavljali nedoklane. Pekli ih let-lampom i na užarenim šporetima. Polivali ih benzinom i palili. Zabijali im čavle pod nokte i nokte čupali kliještima. Ubijali ih zakucavanjem eksera i značke Srpske demokratske stranke u čelo. Silovali ih i prisiljavali da se međusobno siluju. Ćerke i sinove silovali pred majkama i očevima. Pisali im kamom po tijelu. Žive ih spaljivali u njihovim kućama. Silovanim djevojkama i ženama prije klanja sjekli dojke. Gušili ih u komorama bez vazduha. Odsjecali im uši. So im privijali na svježe rane. Tjerali ih da jedu izmet i piju mokraću. Primoravali ih da jedu žive guštere i kamenje. Pincetom im probijali uši, a tupim noževima prosjecali jezik. Sputavali ih sporogorućom štapinom, koji su zatim palili. Priključivali ih na struju. Ubijali drvenim letvama. Vadili im krv, kako bi istu davali njihovim ranjenim vojnicima...

Ono što te monstruozne zločine čini još čudovišnijim je činjenica da zločinci od žrtava nisu bili ničim izazvani (ako sama nacionalna i vjerska pripadnost srpstvu i pravoslavlju nije izazov) i da su žrtve i zločinci bili komšije, školski drugovi, kolege sa posla, kućni prijatelji, a ponegdje i rodbina, iza kojih je bilo skoro pola vijeka zajedničkog života u miru i ''bratstvu i jedinstvu''. Objašnjenje svireposti Hrvata i muslimana prema Srbima nije moguće naći ni u prethodnom ratu, ni u događajima poslije njega. Naime, i u Drugom svjetskom ratu uloga žrtava i zločinaca bila je podjeljena na isti način. Od 1941. do 1945. godine na području Konjica ubijeno je više od 1.000 Srba. Poslije rata, Srbi su u toj opštini po mnogo čemu bili građani drugog reda. Od pedeset ulica u Konjicu samo je jedna nosila srpsko ime. Natpisi ustanova, škola i firmi bili su ispisani uglavnom samo na latiničnom pismu. Za 47 godina mira na tom području izgrađeno je 20 džamija i pet katoličkih, ali nijedna pravoslavna crkva. A već u oktobru 1990. godine, dakle godinu i po dana prije početka rata, muslimani i Hrvati oskrnavili su srpsku pravoslavnu crkvu u Konjicu.

Od druge polovine aprila do kraja juna 1992. godine sva srpska sela na području Konjica su do temelja spaljena i porušena, a pojedine porodice, kao što su Ćećezi, Mrkajići, Kuljanini, Vujičići, Magazini, Žuže, Gligorevići i Živaci, su desetkovane. Samo dva mjeseca vlasti Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika bila su dovoljna da od skoro osam hiljada pripadnika  srpskog naroda ostane samo roblje zatočeno u logorima smrti u Čelebićima, Tarčinu i Musali, i nekoliko desetina nesrećnika, uglavnom žena i staraca, koji su nakon zarobljavanja pušteni na svoja zgarišta, da služe kao ukras novoproklamovanoj džamahiriji.

Jedna od najtežih tragedija zadesila je Strahinju (Đorđa) Živaka (68) iz sela Brđani, penzionisanog službenika PTT u Konjicu i Sarajevu. Njemu su dojučerašnje komšije ubile oba sina, Slobodana i Velimira, i sestrića Branka Žužu. Slobodan je imao 35, Velimir 32, a Branko, jedini koji je bio oženjen i iza kojeg su ostala dva maloljetna sina, 28 godina.

Da je ostao bez sinova, sestrića i majke Bosiljke, koju je ubila tuga za uništenom porodicom i opustošenim selom, Strahinja je saznao tek 14 mjeseci kasnije, u Centralnom zatvoru u Sarajevu. U koji su ga Izetbegovićevi policajci doveli skoro nepokretnog iz bolničkog kreveta sarajevske Traumatologije, na kojoj je liječen od 18. aprila 1992. godine. Ojađeni čovjek utjehu je pronašao u tome da mu sinovi i sestrić prije smrti nisu bili zarobljeni i mučeni, već su poginuli kao slobodni ljudi, dok su, 26. maja, zajedno sa svojim komšijama, pokušavali da Brđane, Bradinu i okolna sela odbrane od napada više od dvije hiljade pripadnika muslimanskih i hrvatskih jedinica. I u očinskom zavjetu da se do kraja života bori da sačuva uspomenu na svoju djecu i desetine drugih ubijenih rođaka, komšija, prijatelja.

Kasnije, kada je pušten iz ropstva, saznao je punu istinu. Zajedno sa drugim mladićima i mještanima, ženama i djecom, njegovi sinovi su se, na časnu riječ, predali svojim komšijama Hrvatima i muslimanima. Ovi su mladiće odvojili na stranu i strijeljali.

Od 9. aprila 1995. godine, kada je razmjenom oslobođen iz ropstva, Strahinja se posvetio ostvarivanju svog zavjeta. Ne samo što je ostavio i ostavlja potresna usmjena svjedočenja, već je napisao i objavio desetine novinskih tekstova i četiri knjige, dragocjenu istorijsku građu o najnovijim zločinima Hrvata i muslimana, ali i Amerikanaca i njihovih evropskih satrapa, nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Njegova pisana svjedočanstva naprosto vrve od imena ljudi i mjesta, događaja i činjenica. Svojim sinovima Slobodanu i Velimiru, ali i svim mučenim i ubijenim sinovima našeg mučeničkog naroda koje je spomenuo, Strahinja nije mogao ostaviti ljepši, trajniji i vrijedniji spomenik.

Niti je nedoklanim Srbima mogao ostaviti bolju opomenu da ne ponove grešku svojih djedova i otaca, koji su Hrvatima i muslimanima oprostili, a zamalo i zaboravili, masovni pokolj srpskog stanovništva u Drugom i Prvom svjetskom ratu. Ali i putokaz ko im je neprijatelj i s kim više ne trebaju, ako im nije za muku, ni istim putem prolaziti, a kamoli se sa njim bratimiti i zajednički krov podizati. Taj neprijatelj su dojučerašnje komšije, u najvećem broju potomci nekadašnjih Srba prevjerenika.

Ovo su dijelovi potresne ispovjesti koju Strahinja, moj prijatelj, ostavlja sadašnjim i budućim generacijama srpskog, ali i hrvatskog i muslimanskog naroda.

- Imao sam devet godina kada su muslimani u prošlom ratu ubili mog oca Đorđa. Moja majka Bosiljka imala je tada 28 godina i nas četvoro djece, od kojih sam ja bio najstariji. Mog oca je ubila muslimanska milicija, komšije. Odveli su ga u šumu 19. maja 1942. godine, a mjesec dana kasnije njegovo tijelo isječeno noževima pronašli smo u šumi na Brvačkoj planini. Sahranili smo ga noću, kradom, ispod jednog drveta. Na drvo smo stavili očevu odjeću, da se zna gdje mu je grob, jer druge oznake nijesmo smjeli da ostavimo. Tek 1945. godine, kada je došao kraj rata, očeve kosti smo prenijeli u groblje. U proljeće 1941. godine ubili su mi i dva strica, Uroša i Anđelka.

Ja, kao najstarije dijete, podnio sam i najveći teret sirotinjskog života. Završio sam osnovnu školu i gimnaziju, a onda su me, kao ratno siroče, zaposlili u Sreski narodni odbor u Konjicu, da radim kao pisar. Uz rad sam se dalje školovao i tako završio fakultet, postavši inžinjer PTT saobraćaja. Oženio sam se 1956. godine i sa ženom Malinom izrodio dva sina, Slobodana i Velimira.

...U stanu, 17. aprila 1992. godine, pregledali smo automatsku pušku kod mog rođaka Bože Živaka. On je oružje nespretno upotrijebio i ranio me u obe noge. Oštetio mi je potkoljenicu na lijevoj nozi, a na desnoj metak je izbio dio kosti. Na lijevoj nozi razvalio mi je mišić i nastalo je veliko krvarenje. Komšija Mirko Draganić odvezao me hitno u Konjic. Hirurg Sead Buturović mi je pružio prvu pomoć, stavio je longetu, ali krvarenje nije stalo čitave noći i ujutru 18. aprila uputili su me u bolnicu u Sarajevo, u pratnji pokojnog sina Slobodana. Sinovi su tu noć u Konjicu bili pored mene. Razgovarali smo, ali i dosta ćutali, kao da smo predosjećali da je to naš rastanak zauvjek. Rekao sam im da dolazi teško vrijeme, da slušaju majku i da se pridruže srpskoj vojsci, da idu sa svojim narodom.

...Prije nego što sam prebačen na Interno odjeljenje iznad Traumatologije na krevet do mene došao je, u pratnji muslimanskih ''teritorijalaca'', jedan čovjek u veoma lošem stanju i neobrijan. Kažu da je četnik. Bio je to Pero Pijevac. Proveo sam sa njim dvije noći. Kasnije su ga negdje odvukli. Jednog dana, kad sam ispred Interne sjedio na klupi, čuo sam razgovor policajaca. Govorili su: ''Ješće i njega crvi u groblju ''Lav'' kao i Pjevca''. Ja sam i ranije slušao kad muslimanski ranjeni borci govore da oni sve u borbi zarobljene Srbe ubijaju i bacaju na groblje ''Lav''.

A 4. jula 1992. godine, uveče oko 20 časova, došla su tri naoružana policajca: ''Živak, diži se, ideš sa nama''. Pitam ih zašto. Rekli su mi: ''Ti znaš zašto''. Pitam ih da li imaju nešto napismeno, jer ja sam bolesnik. ''Dobićeš ti napismeno''! - kazao je jedan. Pokušao sam da uzmem pribor za brijanje. Rekli su mi: ''Ne, ne, tebi više ništa neće trebati''. Nisu mi dali ni kaput da ponesem. Izveli su me obučenog u gornji dio pidžame i u kratkim gaćama. Na lijevoj nozi sam imao čarapu i papuču, a desna noga mi je bila bosa i do stopala u gipsu. Pokušao sam da uzmem štake. Kažu mi da mi ni štake više neće trebati... Bio sam praktično nepokretan, a oni mi i ruke vezali. U autu me tuku palicama i šakama. Psuju mi majku, srpski rod... Sproveli su me u Centralni zatvor. Dočekuje me desetak policajaca. Tuku me i oni...

...Kad je svanulo, na krevetu ispod mog vidim čovjeka - sav plav, natekao i na čelu mu  usirena krv,  gdje su mu urezivali krst. Optužili su ga da ima snajper, jer je bio zastavnik u penziji. Nisam siguran, ali mislim da mu je prezime Stanojević. Njega su to veče odveli negdje. Nisam ga vidio u ''Viktor Bubnju'', nije suđen, a nije bio ni na spisku za razmjenu. Verovatno je likvidiran... Devetog jula nas 25 zatvorenika prebacili su u zatvor ''Viktor Bubanj''.

...Mene su udarali najviše među noge. Zahtjevali su da se oslonim na štake i da se raskoračen prislonim na zid, a onda me udaraju nogama u mošnje. Potom sam nekako našao nekih prljavih krpa i natrpao u gaće, da lakše podnosim udarce. Najčešće sam padao u nesvjest. Polivali su me vodom i ubacivali u ćeliju... Sa 85 u zatvoru sam spao na 42 kilograma.

...Uz Kemu Dautovića, u zatvoru izrazito ekstreman bio je Fahro Alić, zvani pukovnik, bivši taksista. I on me je udarao cipelama među noge. Kad su sve izvodili u šetnju, on je meni govorio: ''Ajde, ti sa štakama''. Uvodio me je u ćeliju i tukao. Isto je činio neki Safet, Fočak je, ne znam mu prezime.

- Sjećam se imena osamnaest ljudi koji su u tom zatvoru umrli od gladi, od batina, ili su jednostavno tajanstveno netragom nestali, jer ih nije bilo među osuđenima, niti među onima koji su razmjenjeni, niti ih sada ima kod njihovih porodica. Znam sigurno za Uroša Rakanovića, koji je imao epilepsiju, da je jednog jutra, u ćebetu, iznesen mrtav. Umro je od batina i gladi. Zoran Odžaković je imao upalu pluća. Nisu htjeli da ga liječe. Isprebijan i izmučen, i on je umro. Mato Ćeranić je na desnoj ruci imao fiksator. Podlegao je od sličnih muka. Tragične sudbine bili su i sljedeći zatvorenici: Petar Kuzmanović, Radoje Marinković, Slobodan Matović, Mihajlo Radojčić, Nedeljko Živković, Stevo Drakulić, Pero Pikulić, Vojko Radović, Vojin Vukadin, Stanko Turanjin, Novica Ničević, Aleksandar Matić, Šiljegović, Stevo Mišević, pukovnik Bacanović i Ognjen Čajović... Iz dijela zatvora gdje su bile žene nestala je Savka Damjanović i o njoj se takođe ništa ne zna...U zatvoru je bilo i žena. Jednom prilikom, kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica - otac, ćerka sin... Policajci su uveče pili i poslije 22 časa odvodili žene pod izgovorom da ih vode na pranje suđa. Policajci su se međusobno hvalili i prepričavali kakva je koja žena u ''onim stvarima''. Iživljavali su se na ženama i sve to činili pod prisilom.....

...Policajci su u ranu zoru određivali redare da očiste krv po hodnicima i uklone krvave tragove od prethodne noći. Doktoru Vojislavu Čangaloviću  polomili su u zatvoru sedam rebara. I Borislavu Sušiću su polomili nekoliko rebara i ključnu kost. Zdravko Grujić i Jovo Ninković su takođe polomljeni. Ja sam deset dana mokrio krv, ali nisam smio da tražim ljekarsku pomoć. Bogdanu Banovcu, od udarca bodežom, iscurilo je oko. Čedi Savanoviću užarenim željezom su ispržili ruke. Posebno su fizički zlostavljali dvadesetogodišnjeg Dragana Zelića iz Ključa. Osuđen je na osam godina zatvora, zbog učešća u Mladićevoj gardi. Upravnik zatvora Himzo Dolan skakao mu je po stomaku, pa su za Dragana govorili da je čovjek od gume. Dragan je od posljedica mučenja bio mentalno sasvim skrenuo i kad je prebačen na izdržavanje kazne u Centralni zatvor on se ubio. Našli smo ga jednog jutra u nužniku.
...Ti muslimanski kriminalci, a kasnije i osuđenici, tukli su naše logoraše: Savu Benđu, Đuku Đokića, Mladena Luburu... To su policajci posmatrali normalno, izuzev Alije Ćope, koji je bio veoma korektan i profesionalno se, kao policajac, odnosio prema svima... Oni su i silovali naše zatvorenike. Tako su Mirsad Nimani i Damir Mehović silovali M.L., a pokušali su i Đ.Đ. (stariji čovjek, od 63 godine), ali nisu uspjeli. Silovanog M.L. zvali su ''ljubavnica'' i ''četnička kurva''.

...Moj brat Đorđe iz Smedereva, koji tamo živi 30 godina, poslao mi je 6. jula 1993. godine, poruku: ''Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece, Slobodana i Velimira, nema više, a i naša majka je umrla''. Pokušavao sam da se smirim. Sjećao sam se stradanja mojih predaka u prošlim ratovima. Djed Todor poginuo je kao solunski dobrovoljac. Stričevi Uroš i Anđelko mučki su ubijeni 1941. godine. Oca Đorđa muslimani su 1942. godine sasjekli bajonetima, a moja majka je dva dana poslije toga rodila moga brata, koji dobija ime po ocu. Istorija stradanja moje porodice, evo, 50 godina poslije očeve smrti, ponovila se... Ubrzo mi se javila porukom i sestra Anđa, koja je izbjegla u Blažuj. Napisala mi je: ''Dragi brate, što je bilo, bilo je. Mora se dalje živjeti''. Saopštila mi je i da je njen sin Branko Žuža poginuo sa mojim sinovima i meni je tada bilo jasno da su i moji sinovi poginuli u Bradini, časno, kao Srbi. Moju ženu Malinu muslimani su istjerali iz kuće. Uselili su se i u našu porodičnu kuću i u kuću koju sam ja napravio u selu, a i u naš stan u Konjicu.

Sinovi mi nisu bili oženjeni. Još mi je ostala samo utjeha da moji sinovi nisu učestvovali na krivoj strani. Izgubili su živote časno... Sam sebi sam rekao da moram živjeti novi život za sinove Slobodana i Velimira, i dok ja živim i dok živi njihova majka živjeće i oni.

Moj mlađi sin Velimir, uz završeno pravo, završio je i muzičku školu. Svirao je harmoniku i gitaru. Imao je klavir. Svirao je i komponovao. Imao je svoju muzičku grupu u Konjicu, koja se zvala  ''Duga ulica''. Učestvovao je na festivalima u Sarajevu i Subotici. Imao je šarolik muzički program, za svačiju dušu. Pjevao je i svirao u mnogim našim gradovima...

...Gotovo čitavu godinu dana otkako sam saznao da nemam više sinova nisam znao da li su uopšte sahranjeni. Tek u maju 1994. godine supruga mi je pisala da je išla u Bradinu kod naše crkve da zapali svijeće na masovnoj grobnici u kojoj su pokopana 33 naša mladića, stara od 25 do 35 godina, među kojima su i naši sinovi. Tek kada sam izašao na slobodu, Ranka Žuža, supruga mog pokojnog sestrića Branka, ispričala mi je: ''Moj ujko, oni nisu sahranjeni, oni su jednostavno nabacani i bagerom zagrnuti, cipele vire iz zemlje. Išla sam i razgonila kerove sa grobnice, busenje sam noću na nju bacala da paščad ne izvuku tijelo mog Branka''.

U sveukupnoj mojoj ratnoj nesreći imao sam i ja jedan srećan dan: 9. novembra 1994. godine prešao sam preko mosta na srpsku Grbavicu. Razmijenjen sam za dva muslimanska ljekara... Susret sa svojom suprugom dočekao sam poslije pet mjeseci, 9. aprila 1995. godine. Naš susret je propraćen kuknjavom supruge, sestre, prijatelja. Malina je pitala: ''Strajo, gdje su nam sinovi Slobodan i Velimir''? Oči su mi bile zastakljene, u grudima me gušilo, ali suzu sam prosto krio da ne bismo zapali u još veću psihičku depresiju i traumu.    

Posmrtni ostaci Slobodana i Velimira Živaka i njihovih sapatnika iz masovne grobnice kod pravoslavne crkve u Bradini eshumirani su krajem aprila 1998. godine, a 7. maja svi zajedno sahranjeni su na pravoslavnom groblju u Trebinju.

Od Ilindana 2014. godine pridružio im se i njihov otac Strahinja.