Modrice ne bole najviše, već duša: Đaci prepoznaju koliko je vršnjačko nasilje opasno i kako ga smanjiti
Slučajevi vršnjačkog nasilja moraju da se prijave školskoj upravi, lokalnoj inspekciji ili timu za nasilje.
Vršnjačko nasilje u školama postalo je masovna pojava, a to nasilje ne mora biti samo fizičko, guranje, tuča i tome slično nego i izbacivanje iz grupe, davanje uvredljivih nadimaka i tzv. "prozivanje". Mnoga deca trpe nasilje i pate, a da to nikome ne prijavljuju.
Dečaci su skloniji fizičkom, a devojčice socijalnom nasilju, a jedno od rešenja ovog problema je u aktivnoj edukaciji dece, roditelja i njihovih nastavnika. Udruženje "Drug nije meta"je i ove godine sprovelo istraživanje izloženosti i stavova dece i mladih o vršnjačkom nasilju.
Istraživanje je sprovedeno među 104 učenika sedmog i osmog razreda tri osnovne škole na Novom Beogradu kroz formu upitnika.
-Cilj ovog istraživanje je bio da utvrdimo izloženost i stavove učenika o vršnjačkom nasilju, osobinama i ponašanjima koji utiču na to da neko doživi vršnjačko nasilje, kao i šta treba uraditi kako bi se procenat nasilja među vršnjacima smanjio - ističu iz udruženja "Drug nije meta".
Rezultati istraživanja
Na pitanje da li smatraju da psihičko zlostavljanje boli više nego fizičko, 84 odsto ispitanika odgovorilo je da smatra, a njih 16 odsto istaklo je da fizičko zlostavljanje više boli od psihičkog.
Pred đacima se našlo i pitanje koje su prema njihovom mišljenju presudne osobine i ponašanja zbog kojih neko doživljava vršnjačko nasilje, a 35 odsto njih je reklo da je to različitost u odnosu na vršnjake. Sledeći odgovor, 26 odsto, bio je da je to strah od nasilnika i povučenost, 18 odsto njih smatra da onaj ko trpi nasilje nervira druge iako ništa nije skrivio, dok je poslednji relevantan odgovor, 17 odsto, glasio da deca trpe nasilje jer su stidljiva i zatvorena.
Ovi rezultati potvrđuju i tvrdnje psihologa koji tvrde da vršnjačka agresija jeste usmerena najpre prema mališanima koji su po bilo kom osnovu "različiti" od ostale dece u razredu, a kriterijum različitosti može biti sve što "bode oči"– od pegica do naočara. Pažnju skreću i mirna deca, tiha, pasivna i plašljiva deca, kao i đaci koji imaju dobar odnos s učiteljem/učiteljicom.
U upitniku se našlo i pitanje šta je potrebno uraditi kako bi se smanjila agresija među vršnjacima, a dva najčešća odgovora bila su da bi trebalo raditi na stvaranju atmosfere zajedništva i prijateljstva u školi, kao i da je neophodno naučiti decu koja trpe nasilje kako da se odbrane. Deca su zatim birala i odgovore poput uvođenja obaveznih časova komunikacije i drugarstva, kao i to da je potrebno pojačati kazne za one koji vrše nasilje.
Prema sprovedenom istraživanju, može se zaključiti da deca osnovnoškolskog uzrasta imaju svest da je psihičko nasilje gore i bolnije nego fizičko, kao i da prepoznaju koji je osnovni i najčešći uzrok vršnjačkog nasilja u školskom sistemu. Takođe, prepoznato je i koji su to vidovi prevencije koji mogu stvoriti atmosferu zajedništva i prijateljstva i uticati na smanjenje vršnjačke agresije.
Slučajevi vršnjačkog nasilja moraju da se prijave školskoj upravi, lokalnoj inspekciji ili timu za nasilje. Deca moraju da nauče kako da kažu da im nešto smeta, a roditelji moraju da nauče kako to da prepoznaju, kao i njihovi nastavnici, jer u edukaciji leži i rešenje ovog velikog problema.
Ukoliko vi ili neko koga poznajete trpi bilo koji vid nasilja na Nacionalnoj platformi "Čuvam te" možete se informisati i edukovati na koji način da prepoznate, postupite i sprečite bilo koji vid nasilja, kao i kome da se obratite u tom slučaju.