Nikola napisao potresnu pesmu "Dobojska tragedija" i posvetio je nastradaloj porodici Đedovac
Amaterski pesnik Nikola Milovanović stihovima je pokazao svoju tugu...
Tragična saobraćajna nesreća u kojoj su živote izgubila četiri člana porodice Đedovac iz Doboja u nedelju je potresla celu Republiku Srpsku, ali i region.
Nikolina (18) nije izdržala: Cela porodica STRADALA posle sudara automobila i voza (FOTO)
Roditelji Zlatko i Slavica, kao i ćerka Kristina Đedovac na mestu nesreće su izgubili život kada je u njihov automobil na šinama udario teretni voz. Druga ćerka, Nikolina, sa teškim povredama prevezena je u bolnicu ali je nakon dva dana izgubila bitku za život.
Ova tragedija nikoga nije ostavila ravnodušnim. Počast porodici Đedovac u utorak je odalo više od hiljadu prijatelja i poznanika koji su ih ispratili na poslednji počinak u mestu Stanovi kod Doboja, a zbog ove strašne tragedije gradonačelnik Obren Petrović proglasio je 14. mart danom žalosti.
NEOPISIVA TUGA U DOBOJU: Danas sahrana majke, oca i ćerke (17) nastradalih u saobraćajnoj nesreći
Amaterski pesnik Nikola Milovanović, koji je inače rodom iz Doboja, ali studira u Beogradu, nije mogao da prisustvuje sahrani, pa je svojim nastradalim sugrađanima posvetio pesmu.
On je kroz tužne stihove odao počast porodici Đedovac i na neki način ih sačuvao od zaborava.
Ovo je njegova pesma:
DOBOJSKA TRAGEDIJA
Sinoć zadrhta nebo nepomično
od teške jave i bolne grozote.
Čitava porodica, nepojmljivo tragično
izgubi svoje ovozemaljske živote.
Ni slutili nisu, njih četvoro,
dok se vraćahu u te kasne sate,
da strašna smrt dolazi im skoro;
da demoni nesreće u stopu ih prate.
NEOPISIVA TUGA U DOBOJU: Danas sahrana majke, oca i ćerke (17) nastradalih u saobraćajnoj nesreći
Sudbina je čudo, pobjeći nam ne da.
Ljudskom rodu imanentna pojava je ta.
Jer, prosto neko viši odozgo nas gleda,
i donosi odluke, onako kako mora i zna.
Tragičan susret vozila na šinama
i onog u kojem porodica bješe,
primora ih da se predaju visinama,
tamo gdje su anđeli, tamo gdje je ljepše.
Ovakvu nesreću njihov kraj zapamtio nije.
Ala smrt ogrće svojom crnom bundom!
A život ludi uporno svoje bitke bije,
a nemoćan nestaje, sa jednom sekundom.
Ugasi se ognjište. Zatre im se trag.
Ugasiše se svjetla kuće koju zvahu dom.
Od njih više niko neće prelaziti prag.
Sad su daleko, u vječnom mraku svom.
Taj mrak će im nekad postat’ svjetlo,
jer anđeli su tu, da pokažu im pute.
A oni koji ostaju će često, bolno i sjetno
pomisliti na vječne nebeske im skute.
Ah, kako sinoć zadrhta nebo nepomično,
od teške jave i bolnije grozote.
Čitava porodica, nepojmljivo tragično,
prigrli nove, nebeske živote.
