Ovako bi izgledalo kad bi se u drami našli Sale Prangija, Aleksa Žunjić i Ilija Čvorović
Sedi tako izvečera u tajnosti Sale Prangija, zašiljio olovku i na buntu trgovačke hartije maznute još kadgod iz Ministarstva za omladinu i sport počinje da sriče velikim, pomalo nesigurnim rukopisom
Naslov drame: „Skupa kafa“. Lica: Sale Prangija, lider opozicije; Aleksa Žunjić i Ilija Čvorović, pripadnici Službe; konobarica, obavezno zgodna; pas, liderov kućni ljubimac (može da bude i afrički tvor, nije toliko bitno). Mesto radnje: kafana „Jazavac“ na Dorćolu. Zbiva se u rano popodne jednog sunčanog, sparnog dana kada i dve viljamovke znaju da jače udare u glavu od Vitalija Klička.
Sale Prangija mirno u uglu kafane mrsi škembiće u saftu, usput merkajući raskošan dekolte konobarice. Odjednom, vođen šestim čulom, krajičkom oka spazi kako tri karirana stolnjaka od njega sedaju Aleksa Žunjić i Ilija Čvorović. Ispod glasa poručuju kafe (jedan slađu drugi bez šećera). Nastavlja Sale mirno da mlati po škembićima i dekolteu, ali ne da mu đavo mira. Fiksira Aleksu i Iliju, koji kao srču kafe, a zapravo sve u njega pogleduju. I šapuću, mada im džabe ta rabota, jer je onomad Saša pojeo loše oprane škembiće i od tada čuje i vidi kao Supermen...
ILIJA: I šta je poručio Šef?
ALEKSA: Plava riba, kljukana dinastija. Trt, trt, trt. Fenjer, svastikin but.
ILIJA: U, jebote...
ALEKSA: Znojio sam se pola sata dok sam razrešio...
ILIJA: Bio je taj meni sumnjiv od početka...
ALEKSA: Nego. Ovo je, biće, velika i važna stvar, od nas zavisi spas države.
ILIJA: Da ti pravo kažem, nije mi svejedno. Propali smo ako nam pobegne...
ALEKSA: Neće. Ti pazi dokle je stigao s škembićima, ja ću gledati da ne šmugne s konobaricom. Gledo sam ga onomad na televiziji, navalentan tip...
ILIJA: Da pozovemo i Đuru?
ALEKSA: Nemoj još, da ne napravi neko sranje. Znaš da sve u životu radi na silu: lopatom i sekirom...
ILIJA: A Luku Labana...
ALEKSA: On je u penziji. Mada... služba je služba. Ako je nanjušio da je seronja opasan, sigurno je tu negde. Ne zna taj ko je Luka...
ILIJA: Ej, ovaj kreće, peške...
ALEKSA: Pazi, ide prema nama...
ILIJA: Ti kucaj odmah Šefu. A mene, ako se sete za Dan bezbednosti... (Sale Prangija drčno staje kraj njihovog stola i škljoca mobilnim telefonom usput dozivajući konobaricu)
SAŠA: Naplati mi, der, ove njihove kafe. A njima će to biti najskuplje koje su ikada popili...
U teatru bi možda ovaj Saletov dramoser nekom i bio simpatičan pa i smešan, možda bi čak i do Sterijinog pozorja stigao, ali je u zbilji reč o opasnom izlivu paranoje u mozak, da parafraziram propalog predsedničkog kandidata Nenada Čanka. I to u mozak karikature nekadašnjeg državnog službenika, u kojem je još ostala samo strašna količina nesreće koju, ludački ambiciozno, pošto-poto hoće da prostre iznad Srbije. Zbog toga ova smutna kombinacija sadiste i mazohiste nastavlja da poliva zemlju spletkama. I sve to vreme se krije iza maske „opozicionog lidera” kako Srbi ne bi videli da zapravo taj čovek nema lice, da je „u životu – skot, u mentalitetu – skorojević, u strukturi – nitkov”.
Sale jednostavno luči propast i u opasnosti je sve što on dotakne i svako koga sretne. Ali taj maneken obrnute evolucije i dalje insistira na vlastitoj političkoj pornografiji gde su Srbi tek neuka stoka grdna, a njegovi glavi junaci ocvale tašte mušice melanholičnog temperamenta koje imaju problem sa demencijom, orijentacijom i vidom. O potenciji da i ne govorim. Pljunuti su onaj Tijanićev duvački orkestar koji raštimovano svira od kuće do kuće i čeka da sa nekog od prozora doleti sitniš a onda se oko njega međusobno potuku. I s takvima bi Sale da od Srbije naprave zemlju bez karaktera u kojoj svi koji brinu o njenoj bezbednosti gaje puževe golaće. Zaludna li posla neizlečivo nečastivog.
Priznajem da mi je i generalno neverovatna ta fascinacija opozicionih mrsomuda tajnim službama. Kaže tako izvesni Boško, koji je izgleda preuzeo ulogu Saletovog dojajnika, da su svi lideri opozicije pod određenim nadzorom. Razumem kao dijagnozu njihovu potrebu da svako jutro pred ogledalom ubeđuju svoje tanušno ja da su jako bitni pa vlast prati svaki njihov korak. Ali zar zaista ikog normalan veruje da u situaciji kada je Haradinaj pobedio na kosovskim izborima a ništa manje po Srbe opasni Aljbin Kurti pokušava da formira u Prištini svoju vlast, kada se Makedonija ne smiruje, u Bosni i dalje rastu tenzije, iz Crne Gore stižu glasovi o mogućem građanskom ratu, a na sve to Srbiji počinju da stižu pretnje islamskih terorista, BIA ili VBA nemaju pametnija posla nego da arče ljude na Saleta i slične bašibozuke.
A ako je neko, nekad, negde ispod oka i pogleducnuo tog šetajućeg političkog daždevnjaka, bio bih skloniji pomisliti da se radi o kakvom zabrinutom mužu ili dečku ka čijoj je lepšoj polovini gmizavac iz Loznice zapalacao jezikom. Ali ta patkolika mašinerija laži i halucinacija, bolesna od sujete, tragikomična u svojoj megalomaniji i duboko nesrećna zbog sopstvene nesigurnosti, misli da će svoja nepočinstva i nastranosti sakriti upiranjem srednjeg prsta u “mračne veđe službe" usput slineći o njima po svim dražambasima. E, tu se grdno zajebao, jer Srbija zna da su sva ta njegova jadna i čemerna lajanja, zapišavanja i bilačenja, najlepše rečeno - gnusne laži i neistine za sve pare jedne nezdrave spodobe koja nikada ništa dugo neće biti do fabrika tuđih nesreća.
Piše dr Nemanja Aleksić