Igor Jurinić o ulozi u seriji "Nobelovac": Glumiti Andrića bio je preodgovoran zadatak, nisam imao vremena za ego

Serija "Nobelovac", koja je prikazivana na Prvom kanalu RTS-a, pokupila je ogromno interesovanje i simpatije domaće publike.

Autorski tim ovog ostvarenja prikupljao je građu i konsultovao sve raspoložive izvore kako bi što autentičnije predstavili ličnost Ive Andrića.

Gledaoci ovog TV ostvarenja imali su priliku da se upoznaju sa katalogom ličnosti koje su bile deo epohe našeg najpoznatijeg književnika, a u ovoj seriji zablistalo je mnoštvo glumaca sa prostora bivše Jugoslavije.  

 U ulozi nobelovaca našla su se dva glumca. U zrelijem dobu Andrića tumači Tihomir Stanić, dok je rola Andrića iz mlađih dana pripala hrvatskom glumcu Igoru Juriniću. 

Mladi glumac uglavnom je aktivan u pozorištu, a do sada je ostvario angažmane u belgijskom filmu "The Chapel" i dve hrvatske serije "Crno-bijeli svijet" i "Metropolitanci". Jurinić je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u junu ove godine, odbranivši završni rad pod nazivom "Glazba u dramskom kazalištu".

Igor Jurinić o ulozi mladog Ive Andrića

Igor Jurinić u razgovoru za portal Srbija Danas otkriva koliko mu je bila zahtevna uloga Ive Andrića u seriji koja je nedavno prikazana na RTS-u. 

Prema njegovim rečima, iskustvo rada na ovom projektu bilo je višeslojno i izazovno, s posebnim fokusom na približavanje mentalitetu i osećanjima jedne istorijske ličnosti.  

U nastavku intervjua za Srbiju Danas, Jurinić se osvrće na svoja osećanja pri prihvatanju ove odgovorne uloge i način na koji je doživeo transformaciju kroz lik Andrića. 

Mladi glumac ističe važnost trajnog umetničkog izraza naspram prolazne slave, te napominje i da uloga glumca zahteva posvećenost, strpljenje i autentičnost, posebno u današnjem svetu društvenih mreža, kojima nužno ne pripisuje loše strane.

Dodaje da ga je rad u Srbiji oduševio zbog profesionalizma i kreativne hrabrosti ovdašnjih produkcija, čime bi rado obogatio svoju karijeru u našoj zemlji.

Da li ste ikada pomislili da ćete jednoga dana glumiti nobelovca Ivu Andrića? 

- Nije mi strana velika, ponekad i prevelika ambicija. Stoga – pomisliti, sanjariti sam mogao, no trenutačna realnost, čak i godinu dana nakon snimanja, i dalje djeluje nadrealno. 

Kada ste saznali da ste izabrani za ovu ulogu, koliko su Vas ispunili strah i sumnja, a koliko samopouzdanje i reakcija ega? 

- Igrati bilo koju stvarnu osobu izazovno je, pogotovo kada je riječ o velikanu poput Andrića. Kad još uzmemo u obzir da je to i mlada verzija Tihomira Stanića… Lagao bih kad bih rekao da mi je bilo svejedno. Zadatak preda mnom bio je prevelik i preodgovoran da bih imao vremena za ego. Iako, ego je jedini stalni partner svake glumice i glumca. Partner kao i svaki – koliko god težak bio, ne smije ga se ignorirati, praviti se da ne postoji. Treba s njime znati igrati, slušati ga, voditi. 

Koji aspekti ličnosti i postupanja mladog Andrića su za Vas bili  najizazovniji za odglumiti, dočarati? 

- Česta je zabluda da igrati ulogu znači igrati osobu. Glumac se samo može postaviti u okolnosti i probleme lika i pokušati kvalitetno i prisutno reagirati. Ovdje dolazimo do pravog izazova i generacijskog jaza. Ja sam pripadnik generacije Z, rođen sam uz internet, ekrane i popratne sadržaje. U tom smislu, život ljudi s početka 20. stoljeća za mene je, naravno, svojevrsni "science-fiction". Praviti se da znam što znači tamničiti, gladovati, danima putovati, pisati uz svijeću, bolovati bez prave liječničke skrbi - ne znam. Ali pokušao sam za svaki od tih problema nalaziti paralele iz svog iskustva, tražiti slične emotivne obrasce, strahove, nagone. Okolnosti u kojima nastaju muke različite su diljem planeta, no naši osjećaji i potrebe od iste tvari sazdani su, gdje god se nalazili. Uostalom, kako bismo inače mogli uprizoriti Odiseja, Hamleta ili Klitemnestru? 

Koliko je Vaš doživljaj književnika  Iva Andrića promenjen nako  "oživljavanja" njegove ličnosti pred kamerama? 

- Rekao bih ovako: do rada na ulozi, Andrića sam doživljavao kao misli na papiru koje je pisao neki čovjek. Sada ga vidim kao čovjeka, koji zapisuje svoje misli na papir. 

Da li ste se poistovetili sa nekim aspektima ove role? 

- Potreba da se kaže ono što se mnogi ne usuđuju reći, da se kritizira i secira, a uz to – bojažljivost i mekoća, u tom nezgodnom sklopu sam se pronašao. I u potrebi za samoćom. Doduše, za glumca je ta potreba potencijalno veći problem nego za pisca! 

Da li postoje reči Ive Andrića kojih se rado sećate ili ih citirate? 

- Postoje, mnoge. Trenutačno su mi najbliže ove: "Kada ti laskaju i kad te hvale, budi na oprezu!" 

Pored glume, Vaša velika ljubav je i muzika. Zanimljivo je da mladi Andrić "stupa na scenu" baš uz muziku u seriji "Nobelovac".  Vidite li u tome simboličnu slučajnost? 

- Iako inače nisam od simbolike i eteričnoga, moram kazati da su me i ovom prilikom kao više puta prije, iznenadile neobične podudarnosti. Odrastao sam uz klasičnu muziku uz starijeg brata Aljošu, danas pijanista svjetskog glasa, uz Šopena, njegovog i mog najdražeg kompozitora. A onda već u prvoj replici "Nobelovca" izgovaram na poljskom, stojeći uz klavir: "…baš lepo, šopenovski."

 Kada bi Vam se opet ukazala prilika da se nađete u ulozi neke  istorijske ličnosti, koga bi voleo da glumite? 

- Nekoga tko ima minimalno jednu Nobelovu nagradu, ne mogu sada spuštati ljestvicu! 

Iskustvo rada u Srbiji mladog hrvatskog glumca

 Već ste uspeli da snimate i u Hrvatskoj, i u Belgiji, i u Srbiji.  Koliko  to pomaže u razvijanju različitih aspekata Vaše glumačke  karijere? 

- Nemjerljivo. Kod kuće su me naučili da treba čitati, čitati i čitati; raditi i razvijati se. A za glumu je, uz to, potrebno i glumiti, glumiti i glumiti. Na svim platformama, u svim uvjetima, za svaku publiku i na svaki način. Biti atleta, emotivno i fizički. Velik broj utakmica u nogama koje sam skupio u relativno kratkoj karijeri je ključ glumačkog razvoja. No naravno, bez ovog prvog, znanja i spoznaje, te utakmice ne znače mnogo. Mišljenja sam da se u oku svakog glumca vidi koliko razumijevanja sadržaja, konteksta i slojeva posjeduje. 

Koliko se razlikuje način rada/glume/snimanja u ove tri države? 

- Problemi su svagdje slični, no način nošenja s njima je različit. Tu su i mogućnosti, naravno, važan faktor. Prije svega financije. No jedno je sigurno, što je manevarski prostor manji, to je kreativnost veća. Iako, lijepo je kada je kreativnost odabir, a ne nužda. 

Da li mislite da će serija "Nobelovac" dovesti do toga da dobijete nove angažmane u Srbiji? 

- Toplo se nadam. Rado se sjećam svakog posjeta Srbiji, bilo da je riječ o poslu ili uživanju. Mnogo se ovdje snima, a ako su ostale ekipe upola dobre kao ona iz "Nobelovca", ne bih imao ništa protiv novih angažmana. Impresioniran sam ovdašnjim produkcijama.  

Kakvo je Vaše mišljenje o serijama i filmovima koji se snimaju u Srbiji? Da li ste imali priliku da nešto pogledate? 

- Uživam i u serijama i u filmovima, a najviše me privlači hrabrost s kojom se pristupa radu; od ideje, teksta, produkcije, pa do glume. 

Kako vidite razvoj Vaše karijere između pozorišta, filma i televizije? Da li postoji neka specifična uloga ili projekat koju priželjkujete u budućnosti? 

- Akademija u Zagrebu primarno je oslonjena na kazalište, i svoje prve glumačke korake napravio sam na daskama. No sa svakim novim angažmanom pred kamerom, sve više se zaljubljujem u snimanja. Kako sam dugo bio u svijetu klasične glazbe u kojem je fokus na nijansama, laičkom oku često i neprimjetnima, tako me rad pred kamerom posebno ispunjava. Gluma je jedna, no kazalište i serije/filmovi različite su discipline i zahtijevaju ponešto drugačiji set glumačkih vještina. Čini mi se da najbolje od sebe mogu dati pred kamerom, kada je potreban kirurški pristup. I ljubitelj sam discipline, tako da me strogoća na setovima privlači. 

Umetnik u savremenom društvu

Koliko se kao umetnik pronalazite u ovim rečima Ive Andrića:  "Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu  i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod  kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i  sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju..."? 

- Uvelike. Poziv i posao svakog umjetnika je zapravo promatrati život i prevoditi taj život; u oblik slike, skladbe, uloge, skulpture… Čini mi se da je glumački poziv posebice kompleksan, jer mi se ne bavimo jednim aspektom ljudskog postojanja, niti prikazujemo život kroz jednu disciplinu ili jedan medij, već utjelovljujemo život u cijelosti. Kao što rekoh, kroz muziku sam naučen na koncentraciju, vježbu i brušenje svakog detalja. U glumi takva koncentracija može biti pogubna jer podrazumijeva usko fokusiranje na jednu stvar eliminirajući sve druge podražaje. Glumčev posao je pitanje prisutnosti – sposobnosti da se pozorno biva u danim okolnostima. Samim time, rad na glumi je često pitanje otpuštanja, opuštanja i prepuštanja. A to je ono najzahtjevnije. 

Vaša karijera je primarno vezana za pozorište, iako ste takođe imali zapažene uloge na televiziji i filmu. Kako doživljavate razliku  između umetnika i "selebritija" u današnjem svetu, posebno s obzirom  na sve veću popularnost instant slave kroz medije i društvene mreže?  Da li verujete da postoji pritisak da se glumci više usmeravaju ka popularnosti nego ka umetničkom izrazu?" 

- Vorhol je izgleda imao pravo – sve više ljudi ima svojih 5 minuta slave. I to nije nužno loše. No istodobno je sve manje istinskih autoriteta, onih čija se slava ne broji u minutama, već desetljećima. Treba znati i moći trajati. Nije slučajno da su mnogi značajni umjetnici najveća djela stvorili u kasnijoj dobi. Kao što se ne kaže slučajno da redatelji ulaze u najbolje godine tek nakon četrdesetih. Nisam protivnik novih medija, društvenih mreža, umjetne inteligencije i tehnološkog napretka. Dapače, zagrebemo li malo dublje od članaka koji prognoziraju propast svijeta zbog novih tehnologija, uvidjet ćemo koliko velike i važne korake radimo kao civilizacija, upravo zahvaljujući tehnologiji. Korake koji naše postojanje u kozmosu mogu produljiti, i učiniti kvalitetnijim i održivijim. Ne smijemo zaboraviti da svako instant zadovoljstvo ima i svoju tamnu stranu. Vrhunci ljudskog postojanja i djelovanja posljedica su kontinuiranog, posvećenog, svakodnevnog učenja i rada. Naravno, uz pregršt odgođenog zadovoljstva. Zato mislim da je upravo sada važno raditi na strpljivosti, vježbati pažnju i koncentraciju. Jer ako gubimo sposobnost trajnog pridavanja pažnje, gubimo svijest, a izgubimo li svijest, izgubili smo sebe. Zato kazalište ima posebnu ulogu u održavanju ljudske vrste. I kazalište, i pozorište, i gledališče…

Stanić predviđa Juriniću veliku karijeru 

Glumac Tihomir Stanić nedavno je za portal Srbija Danas govorio o Igoru Juriniću, te istakao da je ovaj glumac bio pravi izbor za ulogu mladog Ive Andrića. 

- Igor je ušao u uži izbor nakon kastinga za ulogu u "Nobelovcu". Pisao sam mu da je u užem izboru, a on je odgovorio: "Kako mi je drago što sam dobio tako veličanstvenu ulogu". A nije je dobio. Međutim, potpisao se kao "Igi". Ivan Andrić se potpisivao kao "Ivo". Meni se to nešto dopalo "Ivo-Igi"... Ima tu boju očiju, sličnu mojima... Rekao sam mu na kraju: "Dobio si ulogu". Nisam se pokajao nijednog časa - istakao je Stanić, pa dodao: 

- Zavoleli smo ga svi u ekipi. On ne samo da je talentovan, nego je izuzetno divan i vredan dečak. Mislim da će napraviti veliku karijeru. Nije od onih glumaca koji zanemaruje obrazovanje, ni druge grane umetnosti - zaključio je on.

Dozvoljeno preuzimanje celog ili delova teksta samo uz navođenje i linkovanje izvora Srbija Danas i autora.