Nema pravde ni za mrtve! Kako je danas Srbima prognanim iz Hrvatske za vreme zločinačke akcije "Oluja"

Miodrag Linta, Predsednik saveza Srba iz regiona, povodom 22 godine od zločinačke akcije "Oluja" za portal SrbijaDanas.com govori sa kakvim se sve problemima susreću Srbi koji su proterani iz Hrvatske i o tome šta sadašnja Hrvatska vlast radi po pitanju rešavanja tih problema.

- More problema imaju sada ne samo Srbi koji su proterani u zločinačkoj akciji "Oluja" 1995. godine, nego i Srbi koji su proterani u drugim hrvatskim akcijama i koji su proterani iz hrvatskih gradova tokom 1991/92. godine. Radi se o oko 500.000 proteranih Srba. I dalje ti Srbi potražuju oko 400.000 otetih stanarskih prava. Oko 50.000 penzionera potražuju dostave ili neisplaćene penzije, ili penzioneri ili njihovi naslednici, pošto je penzija stečeno pravo. Desetine hiljada njih ima problem da povrati oduzeto ili uzurpirano poljoprivredno, šumsko, građevinsko zemljište. Preko 10.000 Srba čije su kuće srušene miniranjem u akcijama po hrvatskim gradovima ne može da ostvari naknadu štete za srušene kuće ili privatne lokale. Hiljade njih potražuju dinarsku i deviznu štednju, desetine hilajda njih imaju probleme za priznavanje radnog staža, i pre rata i u toku rata – kaže Linta.

OVAKO JE POČELA OLUJA: "Ajmo, ubij, ubij! Je**m vam mamu četničku!" (UZNEMIRUJUĆE)

NOVINARKA SRBIJE DANAS: Kako mi je za 96 sati „Oluja“ ugasila ognjište

Linta je sve probleme sa kojima se danas susreću Srbi objasnio kroz konkretan primer, gde Srbi koji su radili u jednoj fabrici u Hrvatskoj nemaju danas priznat radni staž.

- Njima je kazao Hrvatski penzioni fond da im nisu uplaćeni doprinosi od 1980 do 1988. godine, a svi znamo da u bivšoj SFRJ nije bilo zamislivo da tadašnje društvene i državne firme isplate plate zaposlenima, a da im ne uplate istovremeno i doprinose - navodi Linta uz pitanje "zašto svi Hrvati koji su radili u istoj toj fabrici imaju uplaćene doprinose?"

Pored nepriznatog radnog staža, neisplaćenih penzija, nemogućnosti da se povrati oduzeto zemljšte, Linta kao problem proteranih Srba navodi i taj da su vojnici i policajci RSK u strahu zbog pokretanja optužnica protiv njih.

- Poseban problem za sve pripadnike vojske i policije Republike Srpske krajine zbog kog žive u stalnom strahu je to što Hrvatska konstantno iz godine u godinu pokreće nove istrage, optužnice i  raspisuje poternice protiv naših ljudi. Od 2001. godine, kada je otvorena kancelarija interpola u Zagrebu do danas, po Hrvatskim poternicama širom sveta pohapšeno je 165 Srba – rekao je Linta.

Nema pravde ni za mrtve

Pravde za porodice proteranih Srba čiji su članovi nastradali i dalje nema. Niz grobnih mesta prepun je posmrtnih ostataka bez identiteta, a Hrvatska nema volju da to reši.

- Porodice prognanih Srba čiji su pojedini članovi stradali kao civili ili kao ratni zarobljenici i dalje ne mogu da očekuju pravdu, odnosno da hrvatsko pravosuđe procesuira odgovorne za te ratne zločine. U Hrvatskoj i dalje imamo niz poznatih grobnih mesta gde se nalaze posmrtni ostaci Srba, ali u Hrvatskoj nema političke volje da se makar te poznate grobnice i grobna mesta reše u smislu eshumacije i da se ti posmrtni ostaci identifikuju i predaju porodicama žrtava – rekao je Linta.

Kako navodi Linta, u Hrvatskoj su Srbi i daje glavni krivci za rat i nema političke volje da počnu da se poštuju ljudska prava hrvatskih državljana srpske nacionalnosti.

- Ključna stvar je da u Hrvatskoj nema stvarne političke volje da se poštuju ljudska prava hrvatskih državljana srpske nacionalnosti iz prostog razloga što je u Hrvatskoj i dalje dominantna jedna potpuno besmislena matrica, odnosno mišljenje, da su Srbi isključivo krivci za rat u Hrvatskoj, da su oni agresovska strana, da su oni zločinci, a da su Hrvati nevine žrtve koje su vodile oslobodilački ili kako ga oni zovu  "domovinski rat". Dokle god ta matrica bude dominantna, preostali Srbi u Hrvatskoj biće građani drugog reda, a proterani Srbi, stotine hiljade njih, koji žive u Srbiji, Republici Srpskoj i širom sveta, neće moći da ostvare svoja osnovna ljudska prava – naveo je Linta najznačajniji problem.

To su bili, kako Linta navodi, prvi delovi problema, a drugi su to što međunarodna zajednica podržava tezu da su samo Srbi krivi za sve te događaje i ohrabruje Hrvatsku da krši osnovna ljudska prava.

- Deo problema je u Hrvatskoj, a drugi deo problema je u zapadnim centrima koji prodržavaju tu tezu o isključivoj krivici srpske strane, i koja faktički žmiri na činjenicu da Hrvatska sistematski krši ljudska prava stotina hiljada svojih državljana sa jedne strane, a sa druge strane da u Hrvatskoj teče otvoreni proces rehabilitacije ustaške  ideologije, ustaštva, podižu se  spomen ploče i spomenici sa ustaškim pozdravom, da hrvatski zvaničnici odlaze na poklonjenje ustaškim zlikovcima u Blajburg i postavljaju cveće na spomen ploču, gde stoji ustaška šahovnjača sa početnim belim poljem, i gde piše: "U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci, svibanj 1945." – rekao je Linta.

Dok god se Hrvatska bude ponašala kako se ponašala do sada, Linta ne vidi ikakav pomak niti mogućnost poboljšanja odnosa prema Srbima. Ne vidi ni mogućnost pomirenja na zapadnom Balkanu.

- Dakle, zbog takvog stava zapadnih sila, Hrvatska se ponaša na ovaj način na koji se ponaša. Dakle, u Hrvatskoj od izvan nema pritiska da Hrvatska započne proces suočavanja sa svojom zločinačkom proslošću i dok god ne bude bilo stava međunarodne zajednice, odnosno jednakih standarda prema svima, da su sve strane činile ratne zločine, a i dok god ne bude jedan balansirani pristup, nećemo moći da očekujemo da proterani Srbi ostvare svoja prava, ne samo u Hrvatskoj, nego i pola miliona proteranih Srba u Federaciji BiH... Nećemo moći očekivati da se sudi svim ratnim zločincima bez obzira kojoj naciji pripadaju, da li su oni Bošnjaci, Hrvati, Albanci ili Srbi. I nećemo moći da očekujemo da se sve žrtve poštuju na isti način. Bez preduslova, svaka priča o pomirenju i uspostavljanju pomirenja na Zapadnom Balkanu je osuđena na neuspeh – rekao je Linta.

Podsetimo, zločinačka akcija "Oluja" počela je u zoru 4. avgusta 1995. godine. Bila je to dobro isplanirana akcija proterivanja celokupnog srpskog stanovništva. Srpski narod nije stigao da pokupi ni najosnovnije stvari, gledalo se samo kako da se spase živa glava. To je bilo veoma teško, jer su kolone uplašenih ljudi, koje su bežale pred vojskom, na putu spasa, bombardovali hrvatski avioni.

Oko 2.000 ljudi, civila, poginulo je u ovim kolonama. Hrvatska ovakvu akciju slavi kao "briljantnu vojno-policijsku akciju", iako svi relevantni podaci i dokumenta, i na srpskoj i na hrvatskoj strani, jasno svedoče da je reč o ratnom zločinu i udruženom zločinačkom poduhvatu, kako je to u optužnici kvalifikovao Haški tribunal.