Njihovim snagama dopušteno da se bez borbi i žrtava povuku preko granice: Kako je pokojni Tito sačuvao ustaše?
Jedine stvarne žrtve završnih operacija Jugoslovenske armije za oslobođenje Slovenije, uključujući i one kod Blajburga, bili su pripadnici srbskog naroda
Sredinom zime 1992. godine, Simo Dubajić (1923-2009), jugoslovenski partizanski oficir, izjavio je za zagrebački "Globus" da je za vreme Drugog svetskog rata pobio trideset hiljada ustaša. "Globus" je napisao da se radilo o ubistvu trideset hiljada Hrvata, a sve to učinilo je da Simo Dubajić ostane poznat po učešću u navodnom masakru hrvatskih ustaša u Kočevskim šumama 1945. godine i kao prvi od učesnika tih događaja koji je o tome javno govorio.
MUČENIČKA SMRT GAVRILA PRINCIPA I DANAS MISTERIJA: Godinama surovo torturisan - izdržavao kaznu u strašnim uslovima
VEST KOJA JE DUBOKO POGODILA HILJADE LJUDI O ČEMU SVEDOČI ČITULJA: Šta je pisalo na umrlici Stepe Stepanovića
Zašto je skulptura sa "krova terazija" čak 70 godina putovala kući? Nepravda je konačno ispravljena!
Zbog smirivanja prilika u Dalmaciji nastalih posle objavljivanja toga "priznanja", Nikola Matijević je za Radio Knin pokušao da jednim komentarom ukaže ne samo na Dubajićevo neshvatanje onoga o čemu je pričao, već i na svu besmislenost njegove tvrdnje.
Naredni redovi nastali su na Matijevićevu molbu, te ih je on u emisiji od 12. februara 1992. godine pročitao ne bi li i pomoću njih ilustrovao svoj komentar Dubajićeve izjave:
Po tvrdnjama naših (jugoslovenskih) vojnih istoričara, početkom druge dekade aprila 1945. godine trebalo je da se južna operativna grupa divizija iz okoline Brčkog i Treća armija sa severa spoje zapadno od Vinkovaca, okruže nemačke jedinice i tamo ih "koordiniranim dejstvom unište". Do toga, ipak, nije došlo, pošto su pomenute dve grupacije delovale "sporo". Nemačke snage povukle su se "pre očekivanog vremena", jedinice Jugoslovenske armije zauzele su Županju i Vinkovce, a sremski front probijen je na celoj dubini. Istovremeno, time je označen početak završnih operacija za oslobođenje Hrvatske i Slovenije.
U ovom tumačenju čudne su bar tri stvari:
- Opkoljavanje neprijateljskih snaga i njihovo uništenje izostalo je zbog navodne sporosti dveju jakih jugoslovenskih vojnih formacija;
- Očekivalo se da se u obruču nađu nemačke snage, iako karta priložena uz tekst o proboju Sremskog fronta pokazuje da su na tom frontu delovale "nemačke i kvislinške snage", odnosno, kako je to u jednom delu teksta rečeno, ustaško-domobranske snage;
- Zbog primernog zalaganja i postignutog uspeha u ovoj operaciji, što verovatno uključuje i njeno kašnjenje, Vrhovni komandant odmah je pohvalio jedinice Treće armije.
Direktiva Generalštaba Jugoslovenske armije od 9. aprila 1945. godine da se neprijateljske snage "koordiniranim dejstvom unište" - bio je samo privid. Pošto se ustaše i domobrani nisu mogli "propustiti kroz rešeto", a da na rešetu, odnosno u obruču, ostanu Nemci, manevar za "odsecanjde" neprijteljskih snaga usporen je, a opkoljavanje je izbegnuto. Ustaško-domobranskim snagama omogućeno je tako da se izvuku bez žrtava, bez obzira na to što je ista takva prilika pružena i Nemcima. Posle toga, jedinice Jugoslovenske armije dobile su instrukciju da se u daljem gonjenju neprijatelja ne upuštaju u oružane sukobe sa ustašama i domobranima.
Kad je već tako, sukoba nije bilo ni pred ustaškim koncentracionim logorom u Jasenovcu, pošto se logorsko obezbeđenje pridružilo svojoj ustaškoj sabraći u "brozovskom neborbenom" povlačenju iz Srema i Slavonije.
Završne operacije za oslobođenje Slovenije isti autori objasnili su u dve verzije. Prema prvoj, 14. maja na prostoru između Dravograda, Guštanja i Blajburga, ili Pliberka (i prostorno i vremenski predaleko od Dubajićeve "posete" Kočevskom Rogu gde među stradalim Hrvatima nije bilo ustaša), opkoljena je nemačko-kvislinška grupacija, a 15. maja prinuđena na predaju. U drugoj verziji, ali u istoj knjizi, "14. maja po podne ustaško-četnička grupa (oko 20000) oko Guštanja, južno od Dravograda, a 15. maja i ustaško-četnička grupa u širem području Blajburga (oko 30000) bile su prinuđene na predaju".
Ovde se moraju postaviti bar dva pitanja:
Prvo, kako je ustaško-domobranska grupa koja se kretala pored nemačkih jedinica odjednom postala "ustaško-četnička"; i
Drugo, zašto je trebalo čekati čitavih mesec dana da se neprijateljske snage prisile na predaju, i to većim delom na austrijskoj teritoriji.
Moguć je samo jedan odgovor:
Ustaškim snagama dopušteno je da se bez borbi i bez žrtava povuku preko jugoslovensko-austrijske granice. Tamo su uhvaćeni samo ostaci četničkih snaga i brojna civilna lica koja su za svojim nesrećnim zaštitnicima, najčešće očevima, braćom, rođacima, pokušala da umaknu pred boljševičkom ideologijom. Drukčije rečeno, ustaše nisu zaustavljene ni kod Blajburga, već se ceo ustaški korpus "preselio" u inostranstvo odakle se decenijama oglašavao raznim terorističkim poduhvatima. Početkom devedesetih godina svi oni, ali i njihovi potomci, pobedonosno su se vratili u "lijepu njihovu", ne bi li dovršili krvavi pir započet za vreme Nezavisne Države Hrvatske.
Jedine stvarne žrtve završnih operacija Jugoslovenske armije za oslobođenje Slovenije, uključujući i one kod Blajburga, bili su pripadnici srbskog naroda: nešto četnika i njihovi civilni pratioci. Četnici nisu uglavnom ni stigli do emigracije. Jugoslovenska propaganda, kasnije, pretvorila je u četnike one Srbe koji se iz ratnog zarobljeništva ili internacije nisu posle rata vratili u Otadžbinu.
Kočevski Rog "organizovan" je po oslobođenju i tamo, kako je već rečeno, među stradalim Hrvatima nije bilo ustaša.
